Mnogi izvršni direktori kao glavnu prednost umjetne inteligencije navode efikasnost. S druge strane milijuni radnika se suočavaju sa gubitkom posla. Pored toga iscrpljujućim “nevidljivim radom” i rastućom nejednakošću. Budućnost rada više nije daleka – ona se već dešava, a pitanje je da li ćemo dopustiti da umjetna inteligencija redefinira i našu ljudskost.
Stoljećima je rad definirao našu osobnost. On nam je davao identitet, svrhu i društveni status. Ali što se dešava kada sam rad – izvor prihoda i samopoštovanja – počne da nestaje? Ne zbog rata, krize ili outsourcinga, već zbog algoritama. Kako izgleda rad u ekonomiji vođenoj umjetnom inteligencijom?
Tijekom srpnja, autor Gizmonda, Luc Olinga, razgovarao je sa nizom stručnjaka iz različitih sektora. Kroz intervjue iskristalizirala se kompleksna i kontradiktorna slika – slika puna obećanja, ali i prijetnji, efikasnosti i eksploatacije, masovnih otpuštanja, ali i borbe za dostojanstvo.
Gledano iz vrha: AI kao pogon za efikasnost
Za korporativni vrh, AI revolucija je uzbudljiva i hitna. Elijah Clark, AI konsultant i sam izvršni direktor, otvoreno priznaje: „Otpuštao sam radnike zbog AI. Ona ne ide u štrajk, ne traži povišicu – to su stvari koje CEO-ovi žele da izbjegnu.“ On kaže da je otpustio 27 od 30 mladih radnika jer je AI mogla da uradi njihov posao za manje od jednog sata.
Peter Miscovich iz kompanije JLL opisuje kako AI zapravo samo ubrzava trendove započete prije desetljeća: smanjenje broja zaposlenih, fleksibilizacija radnog prostora, povećanje profita po zaposlenom. Predviđa da će fizička radna mjesta postati „iskustveni prostori“ – nalik luksuznim hotelima – koji će služiti kao magnet za talente. Ali čak i u toj optimističnoj viziji, očekuje se smanjenje broja zaposlenih i do 40%.
Nevidljivi troškovi: „Nova era prinudnog rada“
Na drugoj strani spektra, radnici pogođeni AI ekonomijom imaju drugačiju priču. Adrienne Williams, bivša dostavljačica Amazona, sada istraživačica u DAIR institutu, opisuje to kao „novu eru prinudnog rada“. Svakodnevno, kroz pretraživanje interneta, lajkovanje sadržaja i online kupovinu, korisnici nesvjesno treniraju AI sustave – bez ikakve naknade ili kontrole.
Krystal Kauffman, koja od 2015. radi na Amazonovoj platformi Mechanical Turk, ističe da su zadaci svedeni na iscrpljujuće označavanje podataka. Posao koji pokreće AI revoluciju, ali je slabo plaćen, bez beneficija i često psihološki destruktivan.
Jedan radnik je, moderirajući video sadržaj rata, prepoznao vlastitog rođaka među žrtvama genocida. „Rekli su mu da preboli i vrati se na posao“, prisjeća se Kauffman.
U školama, AI alati stvaraju represivnu atmosferu, a u skladištima radnici dobijaju teške povrede. Trudnice koje traže lakše zadatke bivaju otpuštene – neke čak i gube trudnoću zbog odbijenih zahtjeva.
Rad kao poziv: Ljudskost u doba automatizacije
Ai-jen Poo, predsjednica Nacionalnog saveza kućnih radnika, vjeruje da postoji nada u „ljudsko usidrenim“ zanimanjima – poput njege djece, starijih i osoba sa invaliditetom. „Tehnologija bi trebalo da unaprijedi kvalitet rada i života, a ne da zamijeni ljude“, kaže ona.
Zalaže se za novi ekonomski temelj koji uključuje: univerzalnu zdravstvenu zaštitu, plaćeno odsustvo, subvencioniranu njegu i dostojanstvenu minimalnu zaradu. Kućni radnici, kaže ona, zarađuju u prosjeku 22.000 dolara godišnje, ali mnogi to rade iz uvjerenja – jer je to za njih poziv, a ne posao.
Na raskrižju smo: Veća nejednakost ili demokratizacija tehnologije?
Ovi razgovori otkrivaju prelomni trenutak za budućnost rada. Jedan put vodi ka još većoj nejednakosti, gdje se AI koristi za otpuštanja i akumulaciju moći u rukama nekolicine. Drugi put nudi mogućnost pravednije, ljudskije budućnosti – ako se tehnologija iskoristi za potrebe ljudi.
„Radnici počinju uzvračati udarac“, kaže Kauffman. Organizuju se, zahtijevaju priznanje, bore se za svoja prava. Ai-jen Poo vjeruje da je moguće „demokratizovati AI“ i dati običnim ljudima moć da je oblikuju.
Postradni svijet: Šta ostaje kada rad nestane?
Stvarno pitanje nije samo hoće li AI zamijeniti poslove, već – hoće li nas razmontirati kao ljudska bića?
Kompanije već grade sustave koji brišu ljude. Radnici usvajaju poruku da su zamjenjivi, a ekonomija juri naprijed bez ikakvog plana kako da apsorbuje šok gubitka rada kao oslonca društva.
Ipak, ništa od ovoga nije neizbježno. Postoji prostor za donošenje zakona sa stvarnim efektom, izgradnju socijalnih mreža koje mogu podnijeti promjene, priznavanje podatkovnog rada kao stvarnog rada i valorizaciju poslova koji se ne mogu automatizirati – poslova brige, zajedništva i podrške.
Ali vremena je malo.
„Unajmljuju me da smanjim broj radnika pomoću AI – ne za deset godina, već odmah“, upozorava Elijah Clark. Pravo pitanje više nije da li će AI promijeniti svijet rada. Već – hoćemo li mu dozvoliti da promijeni ono što znači biti čovjek.
