Zatvaranje Hormuškog tjesnaca 28. veljače izazvalo je snažan poremećaj u globalnim energetskim tokovima, uzrokujući nagli rast cijena i redefiniranje opskrbnih pravaca. U takvom okruženju Turska se nametnula kao ključna tranzitna točka za opskrbu Europe prirodnim plinom.
Dodatni pritisak na tržište nastao je nakon što je Katar početkom ožujka obustavio proizvodnju u Ras Laffanu i Mesaieedu te proglasio višu silu na ugovore o plinu. Posljedica je bio rast europskih terminskih cijena plina od oko 30% već u prvom tjednu sukoba.
Južni plinski koridor kao strateška alternativa
U novim okolnostima, Južni plinski koridor postao je najvažnija kopnena ruta za opskrbu Europe plinom koji ne dolazi iz Rusije ili zemalja Zaljeva. Ova mreža povezuje Azerbajdžan, Gruziju i Tursku s tržištima južne Europe, čime dobiva novu geopolitičku i ekonomsku težinu.
Sustav uključuje tri ključna plinovoda:
- Južnokavkaski plinovod koji transportira plin iz polja Shah Deniz
- TANAP koji prolazi kroz Tursku
- TAP koji vodi prema Grčkoj, Albaniji i Italiji
SOCAR upravlja TANAP-om, uz udjele BOTAŞ-a (30%) i BP-a (12%).
Turska između strateške prednosti i rizika
S obzirom na to da sav plin prema Europi prolazi kroz njezin teritorij, Turska dobiva značajnu geopolitičku prednost. Istovremeno, ta ovisnost nosi i određene rizike.
Primjerice, oko 13% turskog plina dolazi iz Irana, odnosno oko 6 milijardi kubičnih metara godišnje. Prema analizi think tanka TEPAV iz ožujka 2026., prekid tih isporuka doveo bi do mjesečnog manjka od 500 do 600 milijuna kubičnih metara.
Iako bi skladišni kapaciteti i LNG uvoz mogli ublažiti kratkoročne poremećaje, financijski učinak bio bi značajan.
Nafta i makroekonomski pritisci
Za razliku od plina, opskrba naftom pokazuje veću otpornost. Iračka nafta i dalje teče kroz naftovod Kirkuk–Yumurtalık, koji zaobilazi Hormuz, a Irak čini oko 20% turskog uvoza.
Međutim, širi makroekonomski učinci su ozbiljniji. Godišnji račun Turske za uvoz energije iznosi oko 65 milijardi dolara. Procjene TEPAV-a pokazuju da rast cijene nafte od 10 dolara povećava deficit tekućeg računa za 4,5 do 5 milijardi dolara.
S obzirom na to da je proračun za 2026. temeljen na cijeni od 65 dolara po barelu, aktualne tržišne razine čine te projekcije zastarjelima.
Ceyhan kao energetsko čvorište Mediterana
Naftovod Baku–Tbilisi–Ceyhan, s kapacitetom od oko 1,2 milijuna barela dnevno, dodatno dobiva na važnosti. Terminal u Ceyhanu postaje jedna od rijetkih sigurnih izlaznih točaka za izvoz nafte izvan područja izravnog rizika Hormuza.
Istodobno, Turska jača sigurnosnu infrastrukturu – raspoređuje vojne kapacitete, povećava pomorski nadzor i pregovara o sigurnim rutama za svoje brodove.
Ograničenja u opskrbi plinom
Iako se kapaciteti plinovoda povećavaju, proizvodnja plina ne prati taj tempo. TAP planira doseći 20 bcm do 2027., dok TANAP cilja na 31 bcm do 2026. i potencijalnih 60 bcm dugoročno.
Njemački SEFE već je potpisao dugoročni ugovor, a Azerbajdžan najavljuje širenje izvoza. Međutim, ključni problem ostaje ograničena proizvodnja:
- Polje Shah Deniz i dalje je glavni izvor
- Proširenje polja Absheron još nije potvrđeno
Zaključak je jasan – infrastruktura postoji, ali količine plina su ograničavajući faktor.
Globalni tokovi nafte pod pritiskom
Kriza u Hormuzu ozbiljno ugrožava globalnu opskrbu. U normalnim uvjetima kroz tjesnac prolazi oko 20 milijuna barela dnevno, odnosno petina svjetske potrošnje.
Prema podacima Međunarodne agencije za energiju, stotine tankera ostale su blokirane, dok je promet značajno smanjen.
Alternativne rute, poput saudijskih i emiratskih naftovoda, nude djelomično rješenje, ali nedovoljno za potpunu kompenzaciju. Analize pokazuju da trenutni izvoz iz regije iznosi tek trećinu uobičajenih razina.
Ograničene alternative i rast cijena
Dodatne opcije opskrbe iz SAD-a, Afrike i Latinske Amerike ograničene su logističkim kapacitetima i sporim rastom proizvodnje.
Rystad Energy ističe da se prije krize očekivao višak ponude, no tržište je sada ušlo u zonu visoke neizvjesnosti. Cijene nafte kreću se između 80 i 120 dolara po barelu, uz stabilizaciju oko 100 dolara.
Infrastruktura postoji, ali plin nedostaje
Južni plinski koridor postao je ključni stup europske energetske sigurnosti. Međutim, osnovni problem više nije transport, već dostupnost plina.
U takvom okruženju, Turska ostaje ključni energetski posrednik između Istoka i Europe, ali i zemlja izložena značajnim ekonomskim i geopolitičkim rizicima.
