Na prvi pogled djeluje nelogično da ljudi s impresivnim karijerama, velikim odgovornostima i dokazanim rezultatima često vode najtiše unutarnje borbe sa samopouzdanjem.
Ipak, upravo se među visokoperformirajućim profesionalcima, liderima, liječnicima, poduzetnicima i stručnjacima sve češće govori o imposter sindromu — psihološkom obrascu u kojem osoba, unatoč objektivnim uspjesima, ima osjećaj da nije dovoljno kompetentna i da će prije ili kasnije biti “razotkrivena”.
Američka psihološka asocijacija (APA) naglašava da nije riječ o službenoj dijagnozi, nego o spektru iskustava koja mogu varirati od povremene sumnje do kroničnog osjećaja nepripadanja i unutarnje nesigurnosti.
No možda je najvažnije razumjeti jednu stvar: imposter sindrom nije dokaz slabosti.
Sve više istraživanja pokazuje da je često riječ o sudaru visokih sposobnosti, visokih očekivanja i okruženja koje ljudima ne daje dovoljno jasnu potvrdu, sigurnost i osjećaj pripadnosti.
Fenomen koji se najčešće pojavljuje kod uspješnih ljudi
Pojam su još 1978. godine definirale psihologinje Pauline Rose Clance i Suzanne Imes proučavajući visoko uspješne žene koje su, unatoč akademskim i profesionalnim postignućima, vjerovale da su druge “prevarile” u procjeni vlastite sposobnosti.
Paradoks je ostao isti i gotovo pola stoljeća kasnije.
Imposter sindrom rijetko se pojavljuje kod ljudi bez ambicija ili odgovornosti. Češće se javlja upravo kod onih koji ulaze u kompetitivna okruženja, preuzimaju velike projekte i kontinuirano pomiču vlastite granice.
Zato uspjeh često ne smanjuje sumnju — nego je dodatno pojačava.
Što je pozicija viša, to su očekivanja veća, a prostor za pogrešku manji.
Korn Ferry je u izvješću Workforce 2024 naveo da čak 71 posto američkih CEO-a i 65 posto viših rukovoditelja osjeća simptome imposter sindroma. Kod profesionalaca na početku karijere taj je udio znatno niži i iznosi 33 posto.
To ne znači da lideri ne vjeruju u svoje znanje. Naprotiv, 85 posto CEO-a u istom istraživanju kaže da imaju dovoljno iskustva i kompetencija za svoju funkciju.
Problem je negdje drugdje.
Današnji lideri istodobno nose pritisak rezultata, transformacije poslovanja, umjetne inteligencije, geopolitičkih promjena, očekivanja investitora, upravljanja ljudima i stalne javne izloženosti. U takvom okruženju čak i vrlo uspješni ljudi često imaju osjećaj da moraju stalno dokazivati vlastitu vrijednost.
Moderna kultura rada snažno hrani osjećaj nedovoljnosti
Najnovija istraživanja sve manje gledaju imposter sindrom kao isključivo osobni problem.
Studija iz 2025. o mladim profesionalcima pokazala je da na imposter iskustvo snažno utječu vanjski faktori poput kulture performansa, pritiska na rezultate, poslovnog sektora i očekivanja u ranoj fazi karijere.
Drugim riječima, problem nije uvijek u osobi.
Ponekad je problem u sustavu koji konstantno proizvodi uspoređivanje, neizvjesnost i osjećaj da nikada nisi dovoljno dobar.
To posebno dolazi do izražaja u profesijama gdje su standardi izvrsnosti izrazito visoki, a pogreške vrlo vidljive.
Meta-analiza iz 2025., koja je obuhvatila 30 studija i više od 11 tisuća zdravstvenih djelatnika, procijenila je da simptome imposter sindroma pokazuje čak 62 posto ispitanika.
Još novija analiza iz 2026. među studentima medicine pokazala je prevalenciju od 49 posto.
To znači da obrazac počinje vrlo rano — još tijekom profesionalnog formiranja — posebno u okruženjima gdje dominiraju natjecanje, evaluacija i perfekcionizam.
Sumnja nije uvijek neprijatelj
Zanimljivo je da dio stručnjaka danas pokušava promijeniti način na koji gledamo ovu temu.
Basima Tewfik s MIT Sloan School of Management istraživala je takozvane “impostor thoughts” i došla do zanimljivog zaključka: ljudi koji povremeno preispituju vlastite sposobnosti često pokazuju veću empatiju, pažljivije slušaju druge i imaju razvijenije interpersonalne vještine.
Određena razina unutarnje sumnje može povećati poniznost i otvorenost za učenje.
Problem nastaje kada ta sumnja preraste u kroničnu nesigurnost.
Tada ljudi počinju odbijati prilike za napredovanje, izbjegavati vidljivost, pretjerano raditi kako bi “dokazali” svoju vrijednost ili ulaziti u burnout.
Kevin Cashman iz Korn Ferryja smatra da najbolji lideri nisu oni bez sumnji, nego oni koji uspijevaju balansirati između samopouzdanja i poniznosti.
Upravo je ta kombinacija, prema njemu, “slatka točka” modernog leadershipa.
Problem nije uvijek u pojedincu
Važan pomak u razumijevanju teme donijele su i autorice Ruchika Tulshyan i Jodi-Ann Burey kroz tekst za Harvard Business Review.
One upozoravaju da se imposter sindrom često pogrešno interpretira kao individualni problem samopouzdanja, posebno kod žena i ljudi iz manjinskih skupina.
Njihova je ključna poruka jednostavna: nije moguće govoriti o imposter sindromu bez razgovora o radnim sustavima koji proizvode osjećaj nepripadanja.
Pristranost, nejednake prilike, isključenost iz važnih mreža i kultura u kojoj ljudi nemaju psihološku sigurnost mogu snažno pojačati osjećaj da “nisu dovoljno dobri”, čak i kada rezultati pokazuju suprotno.
Zato površni savjeti poput “samo više vjeruj u sebe” često ne rješavaju problem.
Što zapravo pomaže
Najkorisniji pristup nije pokušaj potpunog uklanjanja svake sumnje.
Mnogo je važnije razviti zdrav odnos prema vlastitim sposobnostima i uspjehu.
Stručnjaci zato sve više naglašavaju važnost jasnih kriterija uspjeha, kvalitetnog feedbacka, mentorska podrške i psihološke sigurnosti u timovima.
Jednako je važan i osobni rad na tome da ljudi nauče vlastite rezultate prestati automatski pripisivati sreći, slučaju ili tuđoj procjeni.
Jer imposter sindrom kod uspješnih ljudi vrlo često nije pitanje manjka kompetencije.
Mnogo češće riječ je o manjku unutarnjeg dopuštenja da uspjeh zaista prihvate kao svoj.
Prilikom preuzimanja obvezno navesti izravni link na članak.
