EU zabranjuje subvencioniranje kineskih invertera, a posljedice bi moglo osjetiti cijelo europsko energetsko tržište.
Europska unija posljednjih godina ubrzano radi na smanjenju svoje ovisnosti o vanjskim dobavljačima energije i tehnologije. Nakon što je energetska kriza otvorila pitanje ovisnosti o ruskom plinu, Bruxelles sve više pozornosti usmjerava prema kineskoj tehnološkoj opremi.
Najnovija odluka Europske komisije pokazuje koliko se prioriteti mijenjaju.
Bruxelles je zabranio korištenje javnog financiranja za solarne projekte koji koriste kineske invertere, pozivajući se na rizike za kibernetičku i energetsku sigurnost. Odluka pogađa sektor koji je godinama bio jedan od ključnih pokretača zelene tranzicije Europe i otvara raspravu koja će obilježiti sljedeću fazu europske energetske politike.
Može li Europa istovremeno jačati energetsku sigurnost i ostvariti ambiciozne klimatske ciljeve?
Odgovor više nije tako jednostavan.
Mali uređaj koji je postao veliko geopolitičko pitanje
Većina građana nikada nije čula za solarne invertere.
Ipak, upravo su oni postali jedna od najvažnijih karika europske energetske infrastrukture.
Inverter pretvara energiju proizvedenu iz solarnih panela u električnu energiju spremnu za distribuciju kroz mrežu. Bez njega solarna elektrana praktično ne može funkcionirati.
Problem je u tome što su moderni inverteri povezani s internetom i redovito primaju softverska ažuriranja na daljinu.
Europski dužnosnici upozoravaju da upravo ta mogućnost otvara potencijalni sigurnosni rizik.
Ako proizvođač ima pristup uređajima putem mreže, teoretski postoji mogućnost manipulacije, prekida rada ili ugrožavanja elektroenergetskog sustava.
Europska komisija otvoreno upozorava da bi takav scenarij mogao dovesti čak i do velikih poremećaja ili nestanka električne energije.
Zbog toga se pitanje invertera više ne promatra kao tehničko pitanje energetike nego kao pitanje nacionalne sigurnosti.
Europa je izgradila ovisnost koju sada pokušava smanjiti
Odluka Bruxellesa dolazi nakon godina snažnog oslanjanja na kineske proizvođače.
Prema industrijskim procjenama, kineske kompanije predvođene Huaweijem i Sungrowom posljednjih su godina isporučivale približno 70 posto svih invertera instaliranih na europskom tržištu.
Razlog nije teško pronaći.
Kineski proizvođači nude konkurentnije cijene, razvijene distribucijske mreže i tehničku podršku koja često nadmašuje europske konkurente.
Rezultat je situacija u kojoj Europa danas velik dio svoje zelene energetske infrastrukture temelji na tehnologiji proizvedenoj izvan svojih granica.
To podsjeća na rasprave koje su se posljednjih godina vodile oko 5G mreža, telekomunikacijske opreme i strateških sirovina.
Razlika je samo u tome što se sada rasprava vodi oko električne energije.
Sigurnost ima cijenu
U teoriji, odluka Europske unije djeluje logično.
U praksi situacija postaje znatno složenija.
Reutersove procjene pokazuju da bi zabrana mogla utjecati na više od 14 gigavata novih solarnih kapaciteta, odnosno na više od petine godišnjih instalacija u Europskoj uniji.
To znači da će brojni investitori morati tražiti alternativne dobavljače.
Problem je što alternative nisu jednako jeftine.
Industrijski podaci pokazuju da su europski inverteri u prosjeku 20 do 40 posto skuplji od kineskih rješenja, što povećava ukupne troškove solarnih projekata.
Na prvi pogled rast troška od nekoliko postotaka možda ne djeluje dramatično.
Međutim, u sektoru obnovljivih izvora energije, gdje su profitne marže često vrlo ograničene, i relativno mali rast troškova može odlučiti hoće li se projekt realizirati ili odgoditi.
Posebno su izložena tržišta srednje i istočne Europe gdje značajan dio investicija ovisi o europskim subvencijama i javnim potporama.
Sukob dviju europskih strategija
Najzanimljiviji aspekt ove priče nije tehnološki nego politički.
Europska unija trenutno pokušava ostvariti dva velika cilja.
Prvi je ubrzati dekarbonizaciju gospodarstva i povećati udio obnovljivih izvora energije.
Drugi je smanjiti stratešku ovisnost o Kini.
Problem nastaje kada se ta dva cilja sudare.
Što više Europa ograničava pristup kineskoj tehnologiji, to skuplja postaje zelena tranzicija.
Što više ubrzava energetsku tranziciju, to veća postaje potreba za opremom koju trenutačno dominantno proizvode kineske tvrtke.
Upravo zato pojedini analitičari upozoravaju da bi Europa mogla ući u razdoblje sporijeg razvoja solarnih kapaciteta, barem kratkoročno.
Mogu li europski proizvođači popuniti prazninu?
Europski proizvođači tvrde da mogu.
Njemački proizvođač SMA Solar najavio je povećanje proizvodnih kapaciteta, dok austrijski Fronius smatra da bi zapadni proizvođači mogli zadovoljiti europsku potražnju unutar godinu dana.
No postoji važan preduvjet.
Potrebna su dodatna ulaganja, nova zapošljavanja i dugoročna regulatorna sigurnost.
Drugim riječima, Europa ne može samo zabraniti kinesku opremu.
Mora paralelno stvoriti uvjete da domaća industrija preuzme njezinu ulogu.
To je izazov s kojim se europske institucije susreću i u drugim sektorima, od baterija do umjetne inteligencije i proizvodnje čipova.
Energetska politika ulazi u novu fazu
Priča o inverterima zapravo je mnogo veća od samih invertera.
Ona pokazuje kako se globalna ekonomija mijenja.
Posljednjih desetljeća učinkovitost i cijena bili su dominantni kriteriji pri odabiru dobavljača.
Danas se sve više govori o otpornosti opskrbnih lanaca, tehnološkom suverenitetu i nacionalnoj sigurnosti.
To znači da će kompanije, investitori i vlade sve češće donositi odluke koje nisu nužno najjeftinije, ali se smatraju sigurnijima.
Europa traži novu ravnotežu
Europska unija danas se nalazi između dvije ambicije.
S jedne strane želi ubrzati ulaganja u obnovljive izvore energije kako bi ostvarila klimatske ciljeve.
S druge strane želi smanjiti ovisnost o tehnologijama koje dolaze iz država koje smatra strateškim rizikom.
Zabrana subvencioniranja kineskih invertera pokazuje da sigurnost sve više postaje jednako važna kao cijena i brzina energetske tranzicije.
Za europske kompanije to znači više troškove i potencijalno sporiji razvoj projekata.
Za europske proizvođače otvara se prilika za rast.
A za Bruxelles počinje mnogo teži zadatak – pronaći ravnotežu između zelene tranzicije i geopolitičke realnosti koja postaje sve složenija.
