Dok se svijet posljednjih godina fokusirao na trgovinske ratove oko carina, poluvodiča i umjetne inteligencije, u pozadini se razvija mnogo važnija bitka.
Bitka za kritične minerale.
Prema analizi i diplomatskim izvorima na koje se poziva Reuters, administracija predsjednika Donalda Trumpa pokušava stvoriti novi zapadni trgovinski savez koji bi smanjio ovisnost o Kini i osigurao stabilnu proizvodnju ključnih sirovina.
Litij, kobalt, nikal, grafit, volfram i rijetki zemni elementi postali su strateški resursi 21. stoljeća. Bez njih nema baterija, električnih vozila, podatkovnih centara, vojne opreme, obnovljivih izvora energije ni razvoja umjetne inteligencije.
Upravo zato Washington predlaže model koji bi mogao promijeniti način na koji se kritični minerali proizvode, trguju i vrednuju na globalnom tržištu.
No plan koji uključuje reguliranje cijena minerala uz pomoć umjetne inteligencije već izaziva otpor među saveznicima iz skupine G7, europskim institucijama i dijelom rudarske industrije.
Pitanje više nije treba li Zapad smanjiti ovisnost o Kini.
Pitanje je kako to učiniti bez narušavanja tržišnih pravila koja su desetljećima oblikovala globalnu trgovinu.
Kina je izgradila dominaciju koju Zapad danas pokušava sustići
Posljednjih dvadeset godina Kina nije postala dominantna sila u sektoru kritičnih minerala slučajno.
Peking je sustavno ulagao u rudnike, preradu sirovina i proizvodne lance diljem svijeta.
U mnogim slučajevima kineske kompanije poslovale su uz minimalne marže ili čak gubitke kako bi povećale tržišni udio i istisnule konkurenciju.
Rezultat je impresivan.
Danas Kina kontrolira velik dio svjetske prerade litija, kobalta, grafita i rijetkih zemnih elemenata te u mnogim segmentima praktično određuje globalne cijene.
Za zapadne proizvođače to predstavlja ozbiljan problem.
Kada cijene ostanu umjetno niske, otvaranje novih rudnika u Europi, SAD-u ili Kanadi postaje financijski neisplativo.
Brojni projekti posljednjih godina upravo su zbog toga odgođeni ili potpuno zaustavljeni.
Iz perspektive Washingtona to nije samo gospodarsko pitanje.
To je pitanje nacionalne sigurnosti.
Američki plan prvi put uvodi umjetnu inteligenciju u određivanje cijena sirovina
Najkontroverzniji dio prijedloga odnosi se na sustav određivanja cijena.
Trumpova administracija želi koristiti program OPEN (Open Price Exploration for National Security), koji je razvila američka agencija DARPA.
Riječ je o modelu umjetne inteligencije koji bi trebao izračunavati „realnu“ tržišnu cijenu određenog minerala uzimajući u obzir troškove rada, prerade, logistike i ulaganja, dok bi se iz jednadžbe uklonili učinci navodne kineske manipulacije tržištem.
Na prvi pogled ideja zvuči logično.
Ako tržište nije potpuno slobodno, zašto ne stvoriti mehanizam koji će ispraviti neravnotežu?
Međutim, upravo tu počinju problemi.
Tko određuje što je poštena cijena? Tko kontrolira algoritam? I što se događa ako se politički interesi počnu ugrađivati u tržišne mehanizme?
To su pitanja koja danas zabrinjavaju europske saveznike.
Europa ne želi da Washington određuje globalne cijene
Najveći otpor dolazi upravo iz Europske unije.
Europski dužnosnici podržavaju ideju jačanja domaće proizvodnje kritičnih minerala, ali ne žele sustav u kojem bi cijene određivao algoritam razvijen i kontroliran u Washingtonu.
Nicola Beer iz European Investment Bank upozorila je da bi Europa radije razvijala indekse temeljene na stvarnim tržišnim transakcijama nego na modelima koje kontrolira jedna država.
To nije samo tehničko pitanje.
Radi se o povjerenju.
Europske vlade strahuju da bi SAD kroz takav sustav mogao steći prevelik utjecaj na cijeli opskrbni lanac strateških sirovina.
Zbog toga Bruxelles već radi na alternativnim modelima određivanja cijena kroz inicijative poput EIT RawMaterials i platforme Metalshub.
Rudarska industrija nije jedinstvena
Zanimljivo je da podjele ne postoje samo među državama.
One su prisutne i unutar same industrije.
Reutersova analiza više od 230 prijedloga koje su rudarske kompanije, prerađivači i industrijska udruženja dostavili američkim vlastima pokazuje da postoji široka podrška jačanju proizvodnje kritičnih minerala.
No ne postoji suglasnost o tome kako to postići.
Neke kompanije podržavaju određene oblike zaštite cijena.
Druge smatraju da bi takav pristup mogao proizvesti nove tržišne distorzije.
Američko Nacionalno rudarsko udruženje upozorava da bi porezne olakšice, investicijski poticaji i subvencije bili učinkovitiji od izravnog upravljanja cijenama.
Njihov argument je jednostavan.
Tržište se može potaknuti, ali teško ga je dugoročno kontrolirati bez neželjenih posljedica.
Dodatni problem predstavlja činjenica da ni najveći igrači nemaju jedinstven stav.
Kompanije poput General Motors, Umicore, Sibanye-Stillwater i MP Materials predložile su različite modele potpore proizvodnji, što pokazuje koliko je teško pronaći rješenje koje bi zadovoljilo cijeli lanac vrijednosti.
Kritični minerali postaju nova geopolitička valuta
Ova rasprava nadilazi sektor rudarstva.
Kritični minerali postaju ono što je nafta bila tijekom 20. stoljeća.
Države koje kontroliraju proizvodnju i preradu kontrolirat će razvoj električnih vozila, umjetne inteligencije, obrambene industrije i energetske tranzicije.
Zbog toga se Washington žuri.
Administracija želi već do kraja mjeseca predstaviti prve obvezujuće bilateralne sporazume s Europskom unijom i Japanom.
Među mineralima koji bi mogli biti uključeni nalaze se teški rijetki zemni elementi, antimon, grafit i volfram – sirovine koje su već pod kineskim izvoznim ograničenjima.
To pokazuje da je riječ o mnogo više od trgovinskog sporazuma.
Radi se o pokušaju stvaranja paralelnog opskrbnog sustava izvan kineskog utjecaja.
Hoće li Zapad uspjeti stvoriti novu tržišnu arhitekturu?
Ključno pitanje nije treba li smanjiti ovisnost o Kini.
Oko toga postoji gotovo potpuni konsenzus.
Pitanje je može li se izgraditi novi sustav bez stvaranja novih problema.
Ako države počnu određivati cijene strateških sirovina, otvara se prostor za političke sukobe, netransparentnost i tržišne poremećaje.
Ako se pak ništa ne promijeni, Kina će vjerojatno nastaviti koristiti svoju dominantnu poziciju za oblikovanje globalnog tržišta.
Zapad se tako nalazi između dvije neugodne opcije – prihvatiti kineski utjecaj ili intervenirati u tržište više nego ikada prije.
Upravo zato rasprava koja se danas vodi među članicama G7 možda predstavlja jedan od najvažnijih ekonomskih i geopolitičkih trenutaka ovog desetljeća.
Jer način na koji će se određivati cijene kritičnih minerala mogao bi odlučiti tko će kontrolirati industrije budućnosti.
Ono što danas izgleda kao tehnička rasprava o cijenama litija, grafita ili rijetkih zemnih elemenata, zapravo je borba za industrijsku konkurentnost, energetsku sigurnost i tehnološku dominaciju u desetljećima koja dolaze.
