Hormuški tjesnac ponovno je postao jedna od najvažnijih geopolitičkih tema. Američki predsjednik Donald Trump poručio je da bi Sjedinjene Države trebale biti plaćene za njegovo čuvanje, čime je otvorio raspravu o tome može li se sigurnost najvažnijeg svjetskog energetskog prolaza pretvoriti u uslugu koja se naplaćuje.
“Zadržat ćemo tjesnac i vjerojatno ćemo njime upravljati”, rekao je Trump u telefonskom intervjuu za Fox News.
“Postat ćemo čuvar tjesnaca. Možda ćemo ga nazvati anđelom čuvarom tjesnaca. I za to bismo trebali biti plaćeni.”
Dodao je kako se od Sjedinjenih Država više ne može očekivati da desetljećima besplatno osiguravaju prolaz kroz jednu od najvažnijih energetskih točaka svijeta.
Na prvi pogled riječ je o još jednoj Trumpovoj provokativnoj izjavi. No iza nje stoji ideja koja bi mogla imati daleko šire posljedice. Washington sigurnost Hormuškog tjesnaca više ne prikazuje samo kao zaštitu slobodne plovidbe i globalnog energetskog tržišta. Sve više je predstavlja kao uslugu koja ima svoju cijenu.
Drugim riječima, Trump pokušava američku vojnu prisutnost u Perzijskom zaljevu pretvoriti u sigurnosnu infrastrukturu koju bi netko trebao financirati.
Petina svjetske nafte prolazi kroz jedan uski prolaz
Hormuški tjesnac nije obična pomorska ruta. To je jedna od najvažnijih arterija svjetske trgovine energentima.
Prema podacima američke Uprave za energetske informacije (EIA), kroz Hormuz je tijekom 2024. godine svakoga dana prolazilo oko 20 milijuna barela nafte, odnosno približno petina svjetske potrošnje naftnih tekućina.
Kroz isti prolaz prolazi i velik dio svjetskog izvoza ukapljenog prirodnog plina, ponajprije iz Katara. Zato svaki ozbiljniji poremećaj gotovo trenutačno postaje globalni gospodarski problem.
Ako se promet uspori, cijena nafte raste. Ako tankeri mijenjaju rute ili isključuju sustave za praćenje, raste premija rizika. Kada osiguravatelji procijene da je plovidba opasnija, skuplji postaju prijevoz, energenti i roba čija proizvodnja ovisi o gorivu.
Reuters je nakon novog vala američko-iranskih napetosti izvijestio da su cijene nafte porasle više od tri posto. Brent se približio razini od 78,5 dolara po barelu, dok je američki WTI dosegnuo oko 73,8 dolara.
To nisu samo burzovne brojke. Viša cijena nafte brzo povećava troškove dizela, benzina, zrakoplovnog goriva, prijevoza robe i poljoprivredne proizvodnje. Posljedica je dodatni inflacijski pritisak.
Zbog toga Trumpova ideja o naplati čuvanja Hormuza dolazi u trenutku kada je svijet ponovno podsjećen koliko globalna ekonomija ovisi o nekoliko uskih pomorskih prolaza.
Račun američkog angažmana sve je veći
Trumpova poruka ima i snažnu unutarnjopolitičku dimenziju.
Američki vojni angažman povezan s Iranom već danas nosi vrlo visoku cijenu. Centar za strateške i međunarodne studije (CSIS) procjenjuje da bi trošak operacije Epic Fury mogao dosegnuti između 34 i 42 milijarde dolara.
Procjena uključuje raspoređivanje i povlačenje snaga, povećanu potrošnju streljiva, intenzivnije operacije, obnovu opreme, štetu na bazama te rast troškova goriva.
CSIS upozorava i na još jedan problem. Ti izdaci nisu uključeni ni u obrambeni proračun za 2026. ni u prijedlog proračuna za 2027. godinu. Drugim riječima, račun će tek doći na naplatu.
U tom kontekstu Trumpova poruka dobiva drukčije značenje. Ne govori samo o Hormuškome tjesnacu. Otvara pitanje tko bi trebao financirati sigurnost najvažnije svjetske energetske rute.
Logika je jednostavna. Ako američka mornarica štiti prolaz kojim energenti stižu prema Europi i Aziji, zašto trošak ne bi snosili i oni koji od toga imaju koristi?
Takav pristup, međutim, otvara niz političkih i gospodarskih pitanja.
Tko bi zapravo platio sigurnost?
Trump nije objasnio kako bi njegova ideja funkcionirala u praksi. Ostaje otvoreno pitanje tko bi plaćao američku zaštitu Hormuškog tjesnaca i koliko bi takav model promijenio globalno tržište energije.
Jedna mogućnost jest da račun stigne državama izvoznicama nafte iz Perzijskog zaljeva. Druga je da trošak snose najveći uvoznici energije, poput Europe, Japana, Južne Koreje, Indije ili Kine.
Postoji i treći scenarij. Naknada bi se mogla prebaciti na brodarske kompanije ili osiguravatelje, a oni bi je potom uključili u cijenu prijevoza.
Bez obzira na model, konačni račun gotovo bi sigurno završio kod potrošača. Viši troškovi prijevoza povećali bi cijenu nafte, ukapljenog prirodnog plina i brojnih proizvoda koji ovise o energiji.
Drugim riječima, Trump možda govori o naplati sigurnosti, ali bi tržište taj trošak vrlo brzo pretvorilo u novu energetsku premiju.
Promjena američke strategije
Sjedinjene Države desetljećima su vojnu prisutnost u Perzijskom zaljevu predstavljale kao dio zaštite slobodne plovidbe i međunarodnog poretka.
Takva politika koristila je američkim saveznicima, ali i samom Washingtonu. Osiguravala je stabilnije tržište energije, jačala američki utjecaj i potvrđivala ulogu SAD-a kao vodeće globalne sile.
Trump sada nudi drukčiji pogled.
Ako Amerika štiti prolaz, smatra da za to treba biti plaćena.
Takva logika nije nova. Sličan pristup primjenjivao je prema NATO-u, trgovinskim odnosima i američkim saveznicima. Sigurnost više ne promatra kao javno dobro koje održava međunarodni poredak, nego kao uslugu koja ima svoju cijenu.
Hormuški tjesnac zato postaje simbol mnogo šire promjene.
Ako se zaštita najvažnijeg svjetskog energetskog prolaza počne promatrati kao tržišna usluga, mijenja se i način na koji funkcionira globalna ekonomija. Slobodna plovidba više nije samo međunarodno pravilo. Postaje resurs čija cijena ovisi o vojnoj moći i političkim dogovorima.
Europa ima mnogo razloga za zabrinutost
Za europske zemlje ova rasprava dolazi u posebno osjetljivom trenutku.
Nakon smanjenja ovisnosti o ruskim energentima Europa ubrzano povećava uvoz ukapljenog prirodnog plina, ulaže u energetsku sigurnost i istodobno povećava obrambene izdatke.
Svaki ozbiljniji poremećaj u Hormuškom tjesnacu povećava cijenu energije. Ako bi se uz to pojavila i američka sigurnosna naknada, europske države mogle bi se suočiti s dodatnim političkim i financijskim pritiscima.
Posebno je važan Katar, jedan od najvećih svjetskih izvoznika LNG-a. Gotovo sav njegov izvoz prema Europi i Aziji prolazi upravo kroz Hormuz.
Svako usporavanje prometa ili rast sigurnosnih troškova vrlo bi se brzo odrazili na cijene plina, troškove industrije i račune kućanstava.
Trump mijenja pravila energetske sigurnosti
Trumpova ideja možda nikada neće postati službena američka politika. No već sada mijenja način na koji Washington govori o svojoj ulozi u svijetu.
Sigurnost više nije nešto što se pruža kao temelj međunarodnog poretka. Postaje usluga koja ima cijenu.
To ne znači da će Sjedinjene Države doista moći upravljati Hormuškim tjesnacem bez otpora Irana, zaljevskih država ili drugih velikih sila. Ali znači da se otvorilo novo pitanje: tko će ubuduće plaćati sigurnost globalnih energetskih ruta?
Za tržišta je to važnije od same Trumpove izjave. Cijena nafte više ne ovisi samo o ponudi, potražnji i zalihama. Sve više ovisi o geopolitičkim rizicima, kontroli pomorskih prolaza i spremnosti država da financiraju njihovu zaštitu.
Ako Washington doista pokuša sigurnost Hormuškog tjesnaca pretvoriti u naplativu uslugu, Hormuški tjesnac mogao bi postati simbol nove faze globalne energetske politike. To ne bi bila samo promjena američke vanjske politike nego i promjena načina na koji svijet promatra sigurnost ključnih energetskih ruta.
