Prije petnaestak godina Dunkirk je bio grad iz kojeg su tvornice odlazile.
Danas je grad u koji dolaze milijarde eura investicija.
Na sjeveru Francuske niču gigatvornice baterija, moderniziraju se čeličane, grade nova energetska infrastruktura i proizvodni pogoni koji bi trebali postati dio europske zelene tranzicije.
Takva transformacija nije promaknula Bruxellesu.
Upravo se na iskustvu Dunkirka djelomično temelji nova industrijska politika EU, odnosno Akt o ubrzavanju industrijske proizvodnje (Industrial Accelerator Act). Tim prijedlogom Europska komisija želi ubrzati razvoj strateških proizvodnih projekata diljem Europske unije.
Poruka je jasna. Europa više ne želi biti samo mjesto gdje se razvijaju tehnologije. Želi ponovno postati mjesto gdje se one proizvode.
Od propale čeličane do europskog laboratorija
Dunkirk desetljećima nije bio priča o uspjehu.
Nakon Drugog svjetskog rata izrastao je u jedno od najvećih europskih središta proizvodnje čelika. Slom teške industrije tijekom 1980-ih, a potom i financijska kriza 2008., ostavili su grad bez jasnog gospodarskog smjera.
Preokret počinje 2014. godine.
Gradonačelnik Patrice Vergriete odlučio je da Dunkirk neće pokušavati vratiti industriju prošlog stoljeća. Fokus je usmjerio na baterije, čiste tehnologije i dekarbonizaciju.
“Naša industrijska strategija temelji se na zelenoj tranziciji i industrijskoj dekarbonizaciji. Umjesto privlačenja industrija 20. stoljeća, odlučili smo se usredotočiti na proizvođače baterija i druge tvrtke iz sektora čistih tehnologija”, rekao je Vergriete za Politico.
Rezultati su vidljivi.
Stopa nezaposlenosti pala je s 11,9 posto 2013. na 8,6 posto. Procjenjuje se da će aktualni projekti do 2030. otvoriti oko 20.000 izravnih i još 10.000 neizravnih radnih mjesta.
Dunkirk nije prodavao subvencije
Na prvi pogled moglo bi se zaključiti da su investitore privukli državni poticaji.
To je samo dio priče.
Dunkirk investitorima nije ponudio samo zemljište ili porezne olakšice. Ponudio im je gotov poslovni ekosustav.
Dubokomorska luka, željeznica, raspoloživo zemljište, pouzdana opskrba električnom energijom, razvijena mreža dobavljača i kvalificirana radna snaga nalaze se na jednom mjestu.
Istodobno su lokalne vlasti ulagale u javni prijevoz, škole, stanogradnju i kvalitetu života kako bi privukle stručnjake i njihove obitelji.
Drugim riječima, nisu gradili samo tvornice.
Gradili su grad u kojem će te tvornice imati tko voditi.
Takav pristup privukao je neka od najvećih europskih industrijskih ulaganja.
ArcelorMittal ulaže 1,3 milijarde eura u modernizaciju proizvodnje čelika.
Verkor je otvorio svoju prvu gigatvornicu baterijskih ćelija vrijednu oko tri milijarde eura.
Tajvanski ProLogium gradi gigatvornicu baterija vrijednu približno 5,2 milijarde eura. Riječ je o jednoj od najvećih privatnih industrijskih investicija u Francuskoj posljednjih godina.
Dunkirk danas nije samo industrijska zona. Postao je svojevrsni laboratorij europske proizvodne politike. Upravo zato često se navodi kao primjer kako bi nova industrijska politika EU mogla izgledati u praksi.
Ono što Bruxelles želi preslikati
Europska komisija zaključila je da problem više nije samo nedostatak kapitala.
Prečesto investicije zapinju na dozvolama, infrastrukturi i dugim administrativnim postupcima.
Zato Akt o ubrzavanju industrijske proizvodnje predviđa da svaka država članica uspostavi barem jedno područje u kojem će strateški projekti brže dobivati dozvole i imati spremnu infrastrukturu.
Cilj nije odabrati pobjednike.
Cilj je skratiti vrijeme između investicijske odluke i početka proizvodnje.
Dok Europa godinama priprema dokumentaciju, konkurenti u Kini i Sjedinjenim Državama već otvaraju nove pogone.
U globalnoj utrci brzina je postala jednako važna kao i visina subvencija. Upravo zato nova industrijska politika EU nastoji ukloniti administrativne prepreke koje usporavaju velike investicije.
Zašto recept nije lako kopirati
Koliko god Dunkirk danas izgledao kao idealan primjer, stručnjaci upozoravaju da se njegov uspjeh ne može jednostavno preslikati.
Grad raspolaže dubokomorskom lukom, obiljem električne energije iz francuskih nuklearnih elektrana, razvijenom prometnom mrežom i desetljećima industrijskog iskustva.
Takve se prednosti ne mogu stvoriti političkom odlukom.
André Wolf iz Centra za europsku politiku upozorava da bi države članice bez bolje koordinacije mogle završiti u međusobnom natjecanju za iste investitore, umjesto da zajednički jačaju europsku proizvodnju.
Slično razmišlja i Philipp Lausberg iz Europskog centra za politike. Prema njegovu mišljenju, uspješni proizvodni klasteri nastaju godinama. Razvijaju se zajedno s dobavljačima, istraživačkim centrima i kvalificiranom radnom snagom, a ne samo proglašenjem novih industrijskih zona.
Postoji i dodatni izazov.
Ako bogatije članice ponovno budu mogle izdvajati znatno više državnih potpora od ostalih, najveći dio novih ulaganja mogao bi završiti u svega nekoliko zemalja. Sličan obrazac već je viđen nakon energetske krize 2022. godine.
Europa pokušava naučiti novu lekciju
Ni sam gradonačelnik Dunkirka ne vjeruje da njegov grad ima univerzalni recept.
“Ne može se kopirati jer svaka regija ima svoje posebnosti”, poručio je Vergriete.
Ali načela mogu.
Veliki investitori danas ne traže samo subvencije. Traže sigurnu opskrbu energijom, razvijenu infrastrukturu, kvalificirane radnike, učinkovitu administraciju i predvidljivo poslovno okruženje.
Upravo zato Dunkirk nije postao europski uzor zbog nekoliko velikih tvornica.
Postao je primjer jer pokazuje da se moderna proizvodnja više ne gradi oko jedne investicije, nego oko cijelog ekosustava.
Bruxelles zato danas ne pokušava kopirati jedan francuski grad. Pokušava izgraditi novu industrijsku politiku EU koja će Europu ponovno učiniti mjestom na kojem se velike tvornice otvaraju, a ne zatvaraju.
