Sveučilišta su danas u središtu velikih promjena: od digitalne transformacije i umjetne inteligencije, preko novih modela suradnje s gospodarstvom, do potrebe da se studentima približe na način koji odgovara generaciji koja uči, radi i razmišlja drukčije. U takvom okruženju uloga sveučilišta više nije samo obrazovna — ona postaje razvojna, inovacijska i poduzetnička.
Prof. dr. sc. Marko Odak, prorektor za znanost Sveučilišta u Mostaru, jedan je od ključnih ljudi koji oblikuju taj smjer. Njegov rad obuhvaća razvoj istraživačkih projekata, jačanje inovacijskih kapaciteta i stvaranje okruženja u kojem znanje može prerasti u nove tehnologije, nove modele i nove kompanije.
Povod razgovora je aktualna situacija na Sveučilištu u Mostaru, inicijative koje ga približavaju studentima, ali i sudjelovanje profesora Odaka na MoBizz konferenciji — na panelu Od ideje do tržišta: Mogu li Sveučilišta stvarati nove kompanije? — gdje će se otvoriti pitanje može li sveučilište postati pokretač novih kompanija i regionalnog razvoja.
U intervjuu za Financa.ba profesor Odak govori o tome što nedostaje da bi znanje postalo biznis, kako se razvija talent, gdje najčešće zapinju istraživački projekti, te što bi se moralo promijeniti da bi sveučilišta postala stvarni generatori inovacija i startupa.
Sveučilišta stvaraju nova znanja, ali mnogo rjeđe stvaraju nove kompanije. Što, prema Vašem mišljenju, danas najčešće nedostaje između te dvije točke?
Mislim da između znanja i kompanije najčešće ne nedostaje sama ideja, nego cijeli jedan međuprostor. Znamo napraviti kvalitetno istraživanje, ali sustav nakon toga često nema dovoljno jasan put prema primjeni. Tko će razgovarati s kompanijom, tko će provjeriti postoji li tržište, tko će financirati prototip? Upravo je taj prostor u našem okruženju još nedovoljno razvijen.
Naravno, ne treba očekivati da svako istraživanje završi kompanijom. To nije, niti treba biti svrha znanosti. Ali ako rezultat ima tržišni potencijal, šteta je da ostane samo unutar projekta ili znanstvenog rada.
U Europi se zato sve više govori o valorizaciji znanja, koliko je istraživanja provedeno i što je od toga došlo do gospodarstva i društva. I u programu Horizon Europe sve je veći naglasak na proof of market, akademskim startupovima i spin-offovima.
Često se kaže da inovacije ovise o talentu. Vi se godinama bavite sustavima koji bi taj talent trebali prepoznati i razvijati. Je li danas veći problem nedostatak dobrih ideja ili nedostatak okruženja koje zna što s njima napraviti?
Prije bih rekao da imamo problem okruženja nego problem nedostatka ideja. Na sveučilištima svakodnevno nastaju dobre ideje, posebno među mladim istraživačima i studentima.
Možemo imati odličnu ideju, ali dok ona nekome ne riješi stvaran problem, još nismo došli do inovacije, dakle dobra ideja sama po sebi još nije inovacija.
Zato nije dovoljno samo pronaći talentiranu osobu. Treba joj dati prostor da nešto napravi, mentora, interdisciplinarni tim, pristup laboratoriju ili tehnologiji, kontakt s kompanijom i ono što je također važno, treba joj dopustiti da pogriješi.
Tu se moramo mijenjati i mi na sveučilištima, ali i poslovno okruženje. Student bi se s gospodarstvom trebao susretati puno ranije i puno češće tijekom studija. Kompanije bi trebale biti prisutne kroz problemske zadatke, stručnu praksu, završne i doktorske radove, zajedničke projekte i razvoj proizvoda.
Ako pogledate, takav smjer već postoji u našim strateškim dokumentima SUM-a, od stručne prakse, radova temeljenih na aktualnim problemima poduzeća, do istraživanja za potrebe gospodarstva, transfera znanja i zajedničkih prijava na međunarodne fondove.
Kao prorektor za znanost svakodnevno pratite kako nastaju istraživačke ideje i projekti. U kojem trenutku oni najčešće stanu na putu prema tržištu?
Kad već panel nosi naziv Od ideje do tržišta, mislim da je naš najveći problem upravo sredina tog puta. Imamo ideje, imamo istraživače, imamo kompanije. Nedostaje organizirani mehanizam između njih. Tko će razgovarati s kompanijom, tko će provjeriti postoji li tržište, tko će financirati daljnje faze? Upravo je taj prostor u našem okruženju još nedovoljno razvijen.
Projekt je završen, pokazali smo da rješenje funkcionira, možda imamo i prototip, ali onda dolazi ono ključno pitanje želi li to netko stvarno koristiti ili za to platiti?
Tu često nemamo dovoljno dobru tržišnu validaciju, poslovni model, osobu koja će preuzeti poduzetničku odgovornost ili financiranje za sljedeću fazu razvoja.
I sam projektni sustav ponekad tome doprinosi. Za projekt je uspjeh ako smo proveli aktivnosti, ostvarili pokazatelje i napravili završno izvješće. Ali tržište tada tek počinje postavljati pitanja.
Zato bi kod projekata s tržišnim potencijalom već tijekom istraživanja trebalo uključiti potencijalnog korisnika ili kompaniju, dok se rješenje još razvija.
Tržište ne treba biti posljednja faza projekta, treba biti uključeno puno ranije.
Sudjelovali ste u brojnim međunarodnim istraživačkim projektima. Što sveučilišta koja uspješno surađuju s gospodarstvom rade drukčije od većine sveučilišta u našoj regiji?
Kad pogledate sveučilišta koja to dobro rade, možda je najveća razlika u tome što suradnja s gospodarstvom kod njih nije pojedinačni projekt. Izgrađen je sustav u kojem suradnja ne ovisi o pojedincima i slučajnim kontaktima.
Kompanija ne dolazi na sveučilište samo kada treba zaposliti nekoga, niti sveučilište odlazi u kompaniju samo kada mu treba partner za projekt. Zajedno definiraju probleme, istraživači ulaze u kompanije, stručnjaci iz kompanija dolaze na sveučilišta, postoje jasna pravila o intelektualnom vlasništvu, profesionalni uredi za transfer znanja i tehnologije, fondovi. Postoje osobe čiji je posao povezivanje istraživača s tržištem.
Mislim da je posebno važno da suradnja počne prije nego što imamo gotovo rješenje. Ako kompaniji dođete na kraju i kažete „evo što smo razvili“, moguće je da će odgovor biti da joj to zapravo ne treba.
Ako se problem definira zajedno, šansa da će rezultat imati stvarnu primjenu je puno veća.
Često govorimo o odlasku talenata. Je li veći problem to što mladi odlaze ili to što im ne uspijevamo ponuditi dovoljno prilika da svoje ideje razviju upravo ovdje?
Ne mislim da je problem sam odlazak. Za mladog istraživača ili stručnjaka iskustvo na dobrom europskom ili svjetskom sveučilištu uvijek je vrijedno.
Problem je ako je odlazak jednosmjeran. Kada osoba nakon nekoliko godina više ne vidi razlog da svoje znanje, kontakte, iskustvo ili kapital ponovno poveže sa sredinom iz koje je otišla.
Ljudi ostaju ili se vraćaju tamo gdje imaju kvalitetne projekte, dobre mentore, mogućnost napredovanja i pristup međunarodnim mrežama. Plaća je važna naravno, ali kod talentiranih ljudi nije jedina stvar koja odlučuje. Važno im je i mogu li nešto svoje napraviti.
Ako mladi istraživač u Mostaru može razviti proizvod, osnovati kompaniju i iz Mostara raditi za globalno tržište, onda više ne govorimo samo o tome kako nekoga zadržati. Tada stvaramo razloge da netko poželi doći ovdje.
A takvih pozitivnih primjera, kada pogledamo oko sebe, imamo sve više.
Iz Vašeg iskustva, što se teže mijenja – tehnologija, organizacija ili način razmišljanja ljudi?
Način razmišljanja.
Ali način razmišljanja ne mijenja se samo tako da ljudima kažemo da trebaju biti inovativniji. Na njega utječe okruženje u kojem rade, način financiranja, propisi, kriteriji vrednovanja, mogućnosti suradnje s gospodarstvom i spremnost svih uključenih da preuzmu dio rizika.
To nije pitanje samo jednog sveučilišta. Sveučilišta djeluju unutar šireg akademskog, zakonodavnog pa i gospodarskog okvira. Ako istraživača vrednujemo isključivo prema publikacijama, sasvim je racionalno da najveći dio vremena ulaže u publikacije. S druge strane, ako kompanije nemaju dovoljno poticaja da se uključe u istraživanje u njegovoj ranoj i rizičnijoj fazi, često će čekati da im se ponudi gotovo rješenje.
Zato promjena mora biti šira. Uz kvalitetu znanstvenog rada trebamo sve više prepoznavati zajedničke projekte s gospodarstvom, spin-offove, društveni učinak, a istodobno stvarati uvjete u kojima će i gospodarstvo imati interes uključiti se ranije.
Kako bi, po Vašem mišljenju, izgledao model suradnje između sveučilišta i gospodarstva koji doista stvara nove kompanije, a ne ostane samo dobra ideja na papiru?
Ne bih prvo krenuo od toga da osnivamo još jednu instituciju ili ured. Mislim da prije toga trebamo bolje povezati ono što već imamo.
Model zapravo može biti prilično jednostavan. Kompanija ili javna institucija identificira konkretan problem. Sveučilište oko tog problema okuplja interdisciplinarni istraživački tim, a gdje ima smisla uključuju se studenti i doktorandi.
Zajedno se radi na rješenju. Nakon toga odlučuje se što s rezultatom, hoće li ga postojeća kompanija licencirati, hoće li se razvoj nastaviti kroz zajednički projekt ili ima potencijal postati spin-off kompanija.
Za svaki korak moraju unaprijed biti jasni intelektualno vlasništvo, financiranje i odnos istraživača, Sveučilišta i poslovnog partnera.
Na SUM- u bilježimo rast istraživanja za potrebe gospodarstva i zajedničkih projektnih prijava, ali jačanje te suradnje i dalje je strateški cilj. Već postoje Ured za inovacije i transfer tehnologije, Ured za intelektualno vlasništvo, Program nastavnih baza, Klub poduzetnika…
Kako će umjetna inteligencija i druge digitalne tehnologije promijeniti način na koji nastaju, razvijaju se i rastu nove kompanije?
AI je, među ostalim, smanjio cijenu eksperimentiranja.
Ono za što je prije startupu trebao velik tim i mjeseci razvoja, danas mali tim u nekim područjima može testirati za nekoliko tjedana. Možete brže analizirati tržište, napraviti prototip, razviti dio softvera, pripremiti sadržaj, automatizirati procese i od prvog dana razmišljati globalno.
Ali tu se događa još nešto zanimljivo. Ako svi imaju pristup sličnim AI alatima, sama tehnologija onda više nije konkurentska prednost.
Ako svi imamo ChatGPT, Claude ili neki sličan alat, onda sam alat više nije prednost. Prednost je u tome što vi znate, kakve podatke imate i koliko dobro razumijete problem koji pokušavate riješiti.
I upravo tu je velika prilika za sveučilišta. Sveučilište ima nešto što AI sam po sebi nema, duboko ekspertno znanje iz medicine, strojarstva, ekonomije, agronomije, prava, informacijskih znanosti i niza drugih područja.
AI nam omogućuje da se to znanje puno brže pretvorimo u prototip, testiramo ga i razvijamo prema proizvodu.
Zato mislim da ćemo vidjeti sve više studentskih i istraživačkih kompanija koje mogu nastati s puno manje početnog kapitala nego što je to bilo potrebno prije samo nekoliko godina.
Kad biste promijenili samo jednu stvar u sustavu visokog obrazovanja kako bi iz njega nastajalo više inovacija, startupa i tehnoloških kompanija, što bi to bilo?
Najlakše bi bilo odgovoriti “treba više novca”, i to je sigurno dio problema.
Ali ako financiranje ostavimo po strani i ako se zapitamo što može svatko promijeniti ili doprinijeti iz svog sustava, onda bih rekao da trebamo šire vrednovati učinak znanstvenog rada. To, naravno, nije promjena koju može napraviti jedno sveučilište samo. Ona uključuje sveučilišta, nadležne institucije, sustav financiranja znanosti, kriterije akademskog napredovanja, ali i gospodarstvo.
Publikacije i kvaliteta znanstvenog rada moraju ostati temelj akademske karijere. Ali ako istodobno očekujemo da sveučilišta imaju ozbiljniju ulogu u inovacijama i gospodarskom razvoju, onda sustav treba znati prepoznati i druge oblike rezultata, uspješan transfer znanja, patent, licencu, zajednički razvoj s gospodarstvom, spin-off ili rješenje koje je našlo stvarnog korisnika.
Sveučilišta tu mogu napraviti svoj dio, ali za iskorak potrebno je da se istodobno razvijaju regulatorni okvir, financijski instrumenti, poticaji gospodarstvu…
Na kraju je logika jednostavna, ono što sustav mjeri i nagrađuje, toga će s vremenom imati više.
Ne trebamo manje znanosti. Trebamo više puteva kojima dobra znanost može stvoriti vrijednost.
Na MoBizz konferenciji sudjelovat ćete u panelu koji otvara pitanje mogu li sveučilišta postati pokretači novih kompanija. Kad biste nakon te rasprave mogli vidjeti jednu konkretnu promjenu u odnosu između sveučilišta i gospodarstva, što biste voljeli da to bude?
Volio bih da nakon konferencije ne ostanemo na zaključku „treba više surađivati“.
Volio bih da napravimo konkretan mehanizam kroz koji bi kompanije jednom ili dva puta godišnje Sveučilištu ponudile svoje stvarne razvojne i tehnološke izazove, a Sveučilište na njih odgovorilo timovima istraživača i studenata.
Ne mora svaki takav projekt biti velik. Odabrani projekti mogli bi dobiti relativno malo početno financiranje, mentora iz kompanije i sa Sveučilišta te jasan rok u kojem trebaju pokazati može li se nešto napraviti.
I onda pustimo rezultat da odredi što slijedi. Nekada će to biti konkretno rješenje za kompaniju, nekad zajednička prijava na europski projekt ili licenca. A možda iz nekog od tih projekata nastane i nova kompanija.
Na Sveučilištu smo upravo izradili elaborat koji ide u tom smjeru i uskoro ga planiramo predstaviti lokalnoj zajednici.
Autor: financa.ba
Prilikom preuzimanja obvezno navesti izravni link na članak.
