Berlin gotovo dvije godine pokušava usporiti UniCredit i Commerzbank. Sada prvi put ozbiljno sjeda za stol s Andreom Orcelom.
Njemački ministar financija Lars Klingbeil trebao bi se 14. rujna sastati s izvršnim direktorom UniCredita, a Reuters današnji potez Berlina vidi kao dosad najjasniji znak popuštanja njemačkog otpora.
Time se otvara pitanje koje je teže od samog preuzimanja.
UniCredit vjeruje da iz Commerzbanka može izvući velike uštede. No što ako se dio onoga što na papiru izgleda kao trošak u stvarnom poslovanju zove odnos s klijentom?
UniCredit zna rezati troškove
Andrea Orcel ima dobar razlog vjerovati svojoj računici.
Otkako je 2021. preuzeo UniCredit, pojednostavio je organizaciju, smanjio broj upravljačkih slojeva i prebacio više ljudi prema poslovima koji izravno stvaraju prihod.
Rezultat se vidi u jednoj brojci.
UniCreditov omjer troškova i prihoda spustio se na oko 34 posto, dok je kod Commerzbanka približno 50 posto. Orcel smatra da bi ga u njemačkoj banci do 2030. mogao spustiti na oko 37 posto.
Plan za UniCredit i Commerzbank uključuje oko 1,3 milijarde eura troškovnih sinergija unutar Commerzbanka.
Na papiru je razlika golema.
U stvarnoj banci počinje problem.
Commerzbank nije samo skuplja verzija UniCredita koju treba učiniti efikasnijom. Njegov korporativni biznis godinama je građen oko odnosa s njemačkim kompanijama, posebno Mittelstandom.
UniCredit je pod Orcelom snažnije standardizirao proizvode i procese kako bi ih mogao isporučivati u većem opsegu.
Oba modela mogu biti uspješna.
Ali nisu ista.
Koliko vrijedi odnos koji tablica prikazuje samo kao trošak?
Zamislimo kompaniju koja godinama posluje s istom bankom.
Njezin bankar poznaje poslovanje, vlasnike, sezonalnost prihoda, prethodne investicije i razlog zbog kojeg je prošle godine zatražila veći kreditni limit.
U organizacijskoj tablici taj čovjek ima plaću.
U odnosu s klijentom ima nešto drugo: povjerenje i informacije koje konkurent tek mora izgraditi.
Zato svaka integracija ima dvije računice.
Prva je laka. Koliko poslovnica, sustava, funkcija i ljudi dvije kompanije mogu spojiti?
Druga je mnogo teža. Što od toga kupac smatra razlogom zbog kojeg ostaje?
Commerzbank upravo na toj razlici osporava UniCreditovu računicu. Njemačka banka procjenjuje da bi složena integracija mogla odnijeti više od 500 milijuna eura prihoda te da bi provedba planiranih mjera zahtijevala više od 4,2 milijarde eura ulaganja.
To su procjene Commerzbanka, dakle strane koja se protivi Orcelovu planu, a ne neovisna prognoza ishoda.
Ali problem koji otvaraju nije teorijski.
UniCredit i Commerzbank već sjede za istim stolom
Koliko se dvije banke već danas preklapaju u financiranju njemačkih kompanija pokazuje analiza tržišta sindiciranih kredita FCF Fox Corporate Finance.
U 72,3 posto analiziranih financiranja sudjeluje najmanje jedna od njih. U gotovo trećini, odnosno 32,7 posto, prisutne su obje.
Još je zanimljiviji volumen.
Krediti u kojima sudjeluju obje banke vrijedni su oko 274 milijarde eura i predstavljaju 54,8 posto ukupnog volumena obuhvaćenog analizom. Kada se uključe financiranja u kojima sudjeluje barem jedna od njih, iznos raste na oko 417 milijardi eura, odnosno 83,5 posto analiziranog volumena, pokazuje FCF-ova analiza koju je objavio FINANCE Magazin.
Za banku je takvo preklapanje izvor mogućih sinergija.
Za kompaniju koja se financira kod obje može značiti nešto drugo.
Dvije bankarske veze nakon spajanja završavaju unutar iste grupe.
U nekim industrijama koncentracija je još veća
Problem postaje vidljiviji kada se podaci razbiju po sektorima.
U njemačkom strojarstvu obje banke sudjeluju u financiranjima koja predstavljaju gotovo 85 posto analiziranog volumena sindiciranih kredita. U automobilskoj industriji udio prelazi 82 posto.
To ne znači da bi kompanije ostale bez financiranja niti da bi nova grupa automatski imala preveliku tržišnu moć. Za takav zaključak ovi podaci nisu dovoljni.
Pokazuju nešto drugo.
Za vlasnika je to preklapanje. Za klijenta može biti izbor koji nestaje.
CFO-i već pokazuju nelagodu
Zato je zanimljivo kako moguću kombinaciju vide ljudi koji svakodnevno pregovaraju s bankama.
U istraživanju FINANCE Magazinea provedenom među oko 170 CFO-a, financijskih direktora i treasurera njemačkih kompanija, 72 posto onih koji su dali procjenu moguće preuzimanje Commerzbanka od UniCredita ocijenilo je negativnim iz perspektive vlastite kompanije.
To nije prognoza odlaska klijenata. Ali pokazuje da zabrinutost postoji upravo među ljudima koji odlučuju kako će se njihove kompanije financirati.
Za Orcela zato nije dovoljno dokazati da može smanjiti trošak Commerzbanka.
Mora dokazati da pritom neće smanjiti njegovu vrijednost za klijenta.
Berlin popušta upravo kada počinje teži dio
Njemački otpor dugo je bio najveća vidljiva prepreka UniCreditu.
Ta se situacija mijenja.
Berlin i dalje ima važnu polugu u odnosu UniCredita i Commerzbanka, ali sastanak Klingbeila i Orcela pokazuje da se rasprava pomiče dalje od pitanja kako zaustaviti talijansku banku.
Slabljenje političke prepreke, međutim, ne rješava poslovnu.
Izvršna direktorica Commerzbanka Bettina Orlopp upozorila je da bi prebrza integracija mogla stvoriti nesigurnost, gubitak poslovanja i odlazak ljudi. Istodobno je priznala da dvije strane moraju razgovarati o tome postoji li strategija koja može stvarati vrijednost.
Tu se rasprava konačno seli s vlasništva na poslovanje.
Velika banka još nije nužno bolja banka
Europske institucije godinama žele više prekogranične bankarske konsolidacije. Spojeni UniCredit i Commerzbank imali bi više od 1,3 bilijuna eura aktiveU Bilanci stanja poduzeća, aktiva (eng. assets) predstavlja... i na papiru izgledali upravo kao vrsta velikog europskog igrača kakvog Bruxelles želi vidjeti.
Ali velika bilanca ne jamči dobru integraciju.
Ovaj posao zato bi mogao pokazati nešto važnije od toga može li Europa stvoriti veću banku: može li je stvoriti bez uništavanja dijela vrijednosti koju je spajanjem pokušala dobiti.
Najskuplji rez može izgledati potpuno racionalno
Tu priča o UniCreditu prestaje biti samo bankarska.
Gotovo svaka akvizicija počinje tablicom sinergija.
Dvije kompanije imaju financije. Dva IT sustava. Dvije prodajne organizacije. Dvije mreže. Dvije upravljačke strukture.
Netko će prije ili poslije pitati zašto se sve to plaća dvaput.
To je legitimno pitanje.
Problem nastaje kada kompanija počne rezati prije nego što razumije što zapravo kupuje.
Jer kupac nije platio samo prihode, zgrade, ljude i tržišni udio. Platio je i odnose s kupcima, distribuciju, znanje i povjerenje koje se možda uopće ne pojavljuje kao zasebna stavka u bilanci.
Zato prije velikog reza vrijedi napraviti jednostavan test.
Ako ovo uklonimo, hoće li kupac primijetiti?
Ako neće, možda ste pronašli efikasnost.
Ako hoće, možda upravo režete ono što ste kupili.
UniCredit je već dokazao da zna napraviti efikasniju banku.
Commerzbank će pokazati nešto teže: zna li prepoznati što ne treba učiniti efikasnijim.
Najopasnija sinergija nije ona koju kompanija ne uspije ostvariti. To je ona koju ostvari, a tek poslije otkrije što je njome izgubila.
Autor: financa.ba
Prilikom preuzimanja obvezno navesti izravni link na članak.
