Europa želi svoje gigante.
Ne samo uspješne nacionalne kompanije, nego igrače dovoljno velike da se na globalnom tržištu nose s američkim i kineskim rivalima. Zato se u Bruxellesu mijenja i način na koji se razmišlja o velikim spajanjima.
Problem je što put do većih europskih kompanija vodi kroz neugodno pitanje.
Koliko konkurencije unutar Europe vrijedi izgubiti da bi europske kompanije bile konkurentnije izvan nje?
Od tehnologije i obrane do svemirske industrije, ista dilema pojavljuje se u sve više sektora. Europsko gospodarstvo treba kompanije sposobne dosegnuti globalni razmjer. Ali veća kompanija ne znači automatski i konkurentniju ekonomiju.
Zašto europsko gospodarstvo sada treba veće kompanije?
Pritisak nije nastao preko noći.
Europa ima veliko tržište, kapital, industrijsku bazu i neke kompanije bez kojih ne funkcioniraju cijeli globalni lanci vrijednosti. Ipak, pretvaranje tih prednosti u kompanije globalnog razmjera ostaje jedan od njezinih najvećih problema.
Stari europski model rasta već se mijenja. Veći dio budućeg rasta Europa mora pronaći unutar vlastitog tržišta, što traži više ulaganja, produktivnosti i kompanija sposobnih širiti se preko nacionalnih granica.
Upravo zato veličina ponovno dolazi u središte europske politike.
Europska komisija u travnju je objavila nacrt novih smjernica za kontrolu spajanja, u sklopu najšire revizije tog okvira u posljednja dva desetljeća. Javne konzultacije završile su u lipnju, a finalizacija novih smjernica planirana je za posljednje tromjesečje 2026.
Promjena je važna.
Bruxelles i dalje mora zaustaviti posao koji ozbiljno guši konkurenciju. Ali sada želi gledati i drugu stranu računa: može li veća kompanija više ulagati, brže inovirati i ozbiljnije konkurirati izvan Europe?
Novi nacrt daje mnogo eksplicitnije smjernice za spajanja koja povećanjem razmjera mogu koristiti unutarnjem tržištu i globalnoj konkurentnosti Europe. Komisija pritom među važnim parametrima navodi inovacije, ulaganja, otpornost i druge učinke koji se ne vide samo kroz cijenu.
Čak je i jednu od stručnih rasprava o novim pravilima nazvala „Bigger and better?“
Pitanje nije slučajno.
Siemens i Alstom već su pokazali gdje nastaje problem
Europa je ovu raspravu jednom već prošla.
Siemens i Alstom planirali su spojiti svoje željezničke aktivnosti i stvoriti ono što se tada predstavljalo kao europski industrijski šampion. Francuska i Njemačka podržavale su posao, među ostalim i argumentom da Europi treba igrač sposoban nositi se s kineskim CRRC-om.
Europska komisija 2019. rekla je ne.
Zaključila je da bi spajanje oslabilo konkurenciju u željezničkoj signalizaciji i vlakovima velikih brzina. Argument o budućoj kineskoj konkurenciji nije bio dovoljan da opravda koncentraciju koja bi odmah nastala na europskom tržištu.
Tadašnja logika bila je prilično jasna:
Ne možete smanjiti konkurenciju koju imate danas samo zato što se bojite konkurenta koji bi mogao doći sutra.
Sedam godina poslije okolnosti su drukčije.
Najveće američke tehnološke kompanije dosegnule su razmjere kakve europski tehnološki sektor nema. Kineska konkurencija ojačala je u brojnim industrijama. Sigurnost opskrbe, obrambena sposobnost i tehnološka autonomija više nisu teme rezervirane za strateške dokumente.
Zato se vraća pitanje koje Siemens–Alstom nikada nije riješio:
Što ako je europska kompanija prevelika za domaće tržište, a premala za svijet?
Svemir bi mogao dati jedan od prvih odgovora
Jedan od najboljih testova već nastaje iznad naših glava.
Airbus, francuski Thales i talijanski Leonardo rade na objedinjavanju svojih satelitskih i svemirskih aktivnosti u novu kompaniju, u projektu poznatom pod nazivom Bromo.
Logika je razumljiva.
Europska svemirska industrija nalazi se pod snažnim pritiskom američkih i kineskih konkurenata. Udruživanjem kapaciteta europske kompanije žele dobiti kritičnu masu i ekonomiju razmjera potrebne za učinkovitiju proizvodnju, razvoj tehnologije i globalnu utakmicu.
Planirana grupacija trebala bi početi poslovati 2027., pod uvjetom da dobije potrebna regulatorna odobrenja.
Ali upravo tu priča postaje zanimljiva.
Europska svemirska agencija već prati kako bi konsolidacija mogla utjecati na konkurenciju i europski lanac dobavljača. ESA nije zauzela stav protiv spajanja. Želi, međutim, da nakon njega ostane konkurentan i zdrav europski svemirski ekosustav.
S druge strane stoji argument da konkurenciju više nema smisla promatrati samo unutar europskih granica.
I tu se cijela dilema može svesti na četiri riječi:
Globalno premalen. Lokalno prevelik.
Velika spajanja ponovno ulaze u europske razgovore
Promjena raspoloženja dovoljno je velika da se ponovno razmatraju kombinacije koje bi donedavno izgledale gotovo nezamislivo.
Financial Times pitao je više od 30 M&A savjetnika, bankara, pravnika i korporativnih čelnika koje bi kombinacije mogle stvoriti nove europske kompanije globalnog razmjera.
Rezultat je svojevrsni fantasy M&A.
Među idejama su Deutsche Telekom i Orange, Iberdrola i Enel, Airbus i Saab te ASML i Mistral AI.
To nisu najavljene transakcije i ne treba ih tako čitati.
Njihova vrijednost je u nečemu drugom.
FT-ov eksperiment pokazuje koliko se promijenila rasprava o stvaranju europskih kompanija globalnog razmjera. Istodobno pokazuje koliko bi takvi poslovi bili politički i regulatorno složeni.
Posebno je provokativna ideja povezivanja ASML-a i Mistrala.
ASML ima gotovo nezamjenjiv položaj u globalnom lancu proizvodnje najnaprednijih čipova. Mistral pokušava izgraditi europskog AI igrača sposobnog nositi se s mnogo većim američkim konkurentima.
Na papiru zvuči kao recept za tehnološkog šampiona.
Ali tada treba postaviti važnije pitanje:
Što bi te dvije kompanije zajedničkim vlasništvom mogle napraviti što odvojeno ili kroz partnerstvo ne mogu?
Ako nema dobrog odgovora, sama veličina nije dovoljna.
Možda problem uopće nije nedostatak megaspajanja
Tu europska rasprava postaje još zanimljivija.
Možda Europi ne nedostaje toliko megaspajanja koliko joj nedostaje stvarno jedinstveno tržište na kojem kompanija može narasti bez njih.
Europska unija početkom 2026. imala je oko 452 milijuna stanovnika, ali kompanija koja želi poslovati preko njezinih granica i dalje nailazi na različita nacionalna pravila, regulatorne sustave i tržišne strukture.
Upravo je ta fragmentacija jedan od razloga zbog kojih europsko gospodarstvo teže stvara kompanije globalnog razmjera.
To mijenja cijelu perspektivu.
Ako kompanije teško mogu organski dosegnuti europski razmjer, spajanje s konkurentom postaje jedan od najbržih načina da ga dobiju.
Ali merger tada može postati zamjena za problem koji Europa nije riješila.
Najzdraviji europski gigant zato možda neće nastati spajanjem dva velika igrača. Možda će nastati kada kompanija konačno bude mogla tretirati Europu kao jedno domaće tržište.
To je teži posao od odobravanja nekoliko velikih transakcija.
Ali dugoročno može biti važniji.
Kako razlikovati dobar merger od samo veće kompanije?
Za investitore, menadžere i kupce upravo je tu korisna granica.
Dobro spajanje trebalo bi stvoriti nešto što kompanije odvojeno teško mogu napraviti. Loše spajanje samo uklanja jednog konkurenta.
Prvo može donijeti tehnologiju koju nijedna strana nije mogla sama razviti, otvoriti globalno tržište, omogućiti ulaganja koja su prije bila preskupa ili stvoriti stvarne ekonomije razmjera.
Drugo uglavnom donosi manje konkurenata, veću tržišnu moć i uštede nastale rezanjem onoga što se nakon spajanja duplicira.
Razlika je važna.
Za europsko gospodarstvo zato nije presudno koliko će velikih spajanja Bruxelles odobriti, nego hoće li ona stvoriti kompanije sposobnije za globalnu utakmicu.
Veći prihod, više zaposlenih ili veća tržišna kapitalizacija sami po sebi nisu dovoljni.
Kompanija nakon spajanja mora postati sposobnija.
Pravi test tek dolazi
Nova europska pravila neće se dokazati dokumentima iz Bruxellesa.
Dokazat će se poslovima koje regulator odluči dopustiti — i onima koje odluči zaustaviti.
Bromo bi mogao biti jedan od prvih velikih testova.
Ako povezivanje Airbusa, Thalesa i Leonarda stvori kompaniju koja više ulaže, brže razvija tehnologiju i ozbiljnije konkurira globalnim igračima, argument za europske šampione postaje snažniji.
Ako rezultat bude prvenstveno manje izbora za kupce i dobavljače, Europa nije riješila problem konkurentnosti.
Samo je smanjila broj kompanija.
Europsko gospodarstvo treba kompanije koje mogu igrati globalnu utakmicu. Ali veličina nije dokaz konkurentnosti.
Pravi test svakog budućeg megaspajanja zato je jednostavniji od milijardi kojima će se mjeriti transakcija:
Što će nova kompanija moći napraviti što dvije stare nisu mogle?
Ako je odgovor više inovacija, ulaganja i globalne konkurencije, Europa možda doista stvara svog šampiona.
Ako je odgovor uglavnom manje konkurenata, dobila je samo veću kompaniju.
A to nije isto.
Autor: financa.ba
Prilikom preuzimanja obvezno navesti izravni link na članak.
