Kontroverzni plan vlade Giorgie Meloni u vezi sa zlatnim rezervama Italije uznemirio je Europsku centralnu banku (ECB). Kritičari strahuju od presedana koji bi mogao destabilizirati čitav eurosustav.
Zastupnici desničarske stranke Braća Italije, koju predvodi premijerka Meloni, žele goleme zlatne rezerve Italije proglasiti „javnim vlasništvom“ te su u tom smislu predložili amandmane na Zakon o proračunu. U početnoj verziji predlagali su da se u zakon unese rečenica: „Zlatne rezerve kojima upravlja i koje drži Banka Italije pripadaju državi u ime talijanskog naroda.“
U međuvremenu je iz nacrta uklonjena riječ „država“, pa sada stoji da zlatne rezerve „pripadaju talijanskom narodu“. U toj revidiranoj verziji izričito se poziva i na pravila Europske unije koja štite neovisnost središnje banke.
Motivi talijanske vlade
Desničarski političari u Italiji već godinama zahtijevaju da se zlatne rezerve središnje banke proglase javnim vlasništvom. U pozadini tog zahtjeva stoji činjenica da je Banka Italije formalno privatna institucija, čiji su dioničari banke i osiguravajuća društva. Današnja premijerka Meloni još je prije više od deset godina, dok je bila u oporbi, upozoravala na opasnost „eksproprijacije“ nečega što, po njezinu mišljenju, pripada talijanskom narodu.
Privatni dioničari Banke Italije, međutim, nemaju nikakav stvarni utjecaj ni na monetarnu politiku ni na upravljanje zlatnim rezervama. Kritičari stoga optužuju Meloni da joj je stvarni cilj staviti jedne od najvećih svjetskih zlatnih rezervi pod izravnu kontrolu države. To bi, upozoravaju, moglo otvoriti put njihovoj prodaji kako bi se zakrpale ogromne proračunske rupe.
Alarm u Europskoj centralnoj banci
U ECB-u u Frankfurtu zazvonila su zvona za uzbunu. U službenom priopćenju početkom prosinca prvi put su pozvali talijanske vlasti da „ponovno razmotre“ nacrt zakona. „To nije trivijalna stvar“, poručila je predsjednica ECB-a Christine Lagarde, naglasivši da povjerenje u stabilnost eura i vjerodostojnost rezervi ovisi o izostanku političkog miješanja.
Ovoga tjedna ECB je signalizirao da problematičnom smatra i novu, ublaženu formulaciju. Monetarni kreatori i dalje ne vide konkretnu svrhu zakonske inicijative te upozoravaju da bi institucionalna neovisnost Banke Italije mogla biti ugrožena. Pozivaju se pritom na ugovore EU-a prema kojima su držanje i upravljanje zlatnim rezervama isključiva nadležnost nacionalnih središnjih banaka unutar Europskog sustava centralnih banaka (ESCB).
Je li euro u opasnosti?
Ako bi talijanska vlada dobila pristup rezervama središnje banke, u pitanje bi bila dovedena ne samo neovisnost Banke Italije, nego bi se stvorio presedan i za druge članice ESCB-a. Mogućnost da Rim proda dio zlata kako bi pokrio proračunske manjkove mogla bi izazvati snažne sumnje u stabilnost eura. A na financijskim tržištima povjerenje je najvažnija valuta.
Banka Italije posjeduje 2.452 tone zlata, što je čini jednom od najvećih vlasnica zlatnih rezervi na svijetu – ispred su samo Sjedinjene Američke Države sa 8.134 tone i Njemačka s 3.350 tona.
Nakon Drugog svjetskog rata Italiji je ostalo tek 20 tona zlata, budući da su nacisti, uz pomoć fašističke vlasti, opljačkali većinu rezervi. No snažni izvozni viškovi u drugoj polovici 20. stoljeća doveli su do rasta deviznih prihoda, od kojih je znatan dio uložen u zlato. Količina rezervi godinama se nije bitno mijenjala, ali je njihova vrijednost nedavno snažno porasla.
Talijanske zlatne rezerve danas vrijede oko 280 milijardi eura, gotovo 13 posto talijanskog BDP-a, zahvaljujući snažnom rastu cijena zlata. U listopadu je na Londonskoj burzi cijena dosegla rekordnih 4.307 dolara po unci, u odnosu na oko 2.600 dolara početkom godine – rast veći od 60 posto.
Bi li prodaja zlata pomogla Italiji?
Prema medijskim izvješćima, ministar gospodarstva Giancarlo Giorgetti planira pismom objasniti ECB-u da vlada nema namjeru potkopavati neovisnost središnje banke te da je riječ tek o „simboličnoj formulaciji“. Zastupnik Braće Italije Marco Osnato poručio je da stranka nije zainteresirana za prodaju zlata niti za njegovo drugačije korištenje.
No i jednostavna računica pokazuje ograničen učinak eventualne prodaje: čak i kada bi Italija prodala sve svoje zlatne rezerve, s prikupljenih 280 milijardi eura ne bi mogla ozbiljno smanjiti javni dug veći od tri bilijuna eura. U Europskoj uniji samo Francuska ima veći apsolutni državni dug.
Pouka iz Britanije
Povijest nudi upozorenje. U vrijeme premijera Tonyja Blaira i ministra financija Gordona Browna, Ujedinjeno Kraljevstvo je od 1999. prodalo gotovo 400 tona zlata po prosječnoj cijeni od 275 dolara po unci, čime je proračun uprihodio oko 3,5 milijardi dolara. Zlato je prodavano po povijesno niskim cijenama – potez kasnije prozvan „Brownovo dno“.
Danas bi te iste rezerve vrijedile više od 50 milijardi dolara. Upravo taj primjer dodatno hrani strahovanja da bi diranje u zlatne rezerve moglo imati dugoročne posljedice koje nadilaze kratkoročne političke ciljeve.
