Kineski izvozni val više nije samo problem robe koja ulazi u Europu. Veći izazov nastaje izvan njezinih granica: kineske kompanije europskim proizvođačima sve češće uzimaju kupce na tržištima na kojima je Europa desetljećima gradila industrijsku snagu.
Promjenu raspoloženja pokazao je G20.
Devetnaest članica podržalo je poziv zemljama s velikim i trajnim vanjskotrgovinskim viškovima da uklone politike koje koče domaću potrošnju i pretjerano oslanjaju rast na izvoz.
Jedina nije pristala Kina.
Razmjer europske izloženosti već je velik. EU je prošle godine iz Kine uvezao oko 559 milijardi eura robe, a izvezao oko 200 milijardi. Razlika je gotovo 360 milijardi eura – približno milijardu eura dnevno.
Sam deficit nije dokaz tržišne distorzije. Ali njegova veličina, uz slabu kinesku domaću potražnju i snažnu proizvodnju, objašnjava zašto trgovinske napetosti rastu.
Problem za Europu pritom postaje puno veći od deficita.
Kina joj više ne konkurira samo na europskom tržištu. Konkurira joj za ostatak svijeta.
Kineski izvozni val nije nastao slučajno
Kineska domaća potražnja ostaje slaba. Problemi nekretninskog sektora, oprez potrošača i deflacijski pritisci ograničavaju mogućnost da domaće tržište apsorbira sve što kineske tvornice mogu proizvesti.
Izvoz zato postaje važniji oslonac rasta.
To nije samo američka kritika Pekinga. IMF upozorava da bi Kina trebala prijeći prema rastu koji se više oslanja na domaću potrošnju kako bi smanjila vanjske neravnoteže i dugoročnu ovisnost o izvozu.
Problem nije u tome što Kina mnogo izvozi. Snažan izvoz može biti rezultat produktivnosti i konkurentnosti.
Problem nastaje ako proizvodnja raste brže od domaće potražnje, a višak sve snažnije traži kupce u ostatku svijeta.
Netko tu robu mora kupiti.
Amerika zatvara dio tržišta, ali roba ne nestaje
Američki ministar financija Scott Bessent tvrdi da se sada ostvaruje ono na što je trgovinske partnere upozoravao prošle godine.
Visoke američke carine ograničavaju pristup dijelu kineske robe najvećem svjetskom potrošačkom tržištu. Ali carina ne uklanja proizvodni kapacitet.
Ako se roba teže prodaje u SAD-u, proizvođači traže kupce drugdje, a Europa je jedno od najvećih dostupnih tržišta.
Ali upravo tu počinje ograničenje europske obrane.
Carina može štititi europsko tržište. Ne može zaštititi europsku kompaniju koja izgubi kupca u Brazilu.
Europa gubi dio terena na svjetskom tržištu
Ovo je važnija promjena.
Prije dva desetljeća Kina je držala približno 7 posto svjetskog izvoza kapitalnih dobara. Danas je njezin udio oko 24 posto.
Europski udio u istom je razdoblju pao s približno 54 na 43 posto.
Iza tih postotaka nalazi se borba za iste kupce.
Njemački i kineski strojevi konkuriraju na tržištima Latinske Amerike. Europska i kineska industrijska oprema bore se za iste kupce na Bliskom istoku, a automobili za tržišni udio u Aziji.
Strojevi, vozila, kemikalije i industrijska oprema pritom nisu marginalni europski sektori.
Oni su jezgra njezina industrijskog modela.
Zato kineska konkurencija više nije samo pitanje koliko će robe iz Šangaja završiti u Rotterdamu.
Pitanje je koliko će europskih proizvoda završiti kod kupaca izvan Europe.
Carine tu imaju granicu
Europa već zna koliko je teško konkurentski pritisak zaustaviti samo trgovinskim barijerama.
Dodatne carine na kineske baterijske automobile potaknule su proizvođače na prilagodbu ponude i ubrzavanje lokalne proizvodnje.
Problem zato više nije samo kako zaštititi europsko tržište nego kako povećati konkurentnost kompanija koje na njemu posluju.
To je posebno važno u trenutku kada europski izvoz usporava, a nekada veliki trgovinski višak gotovo je nestao.
Ako europska industrija gubi globalni tržišni udio, carina na kineski proizvod u Europi rješava samo jedan dio problema.
Europa zato mijenja obranu
Bruxelles pojačava praćenje kategorija u kojima količine uvoza snažno rastu dok cijene padaju. Cilj je ranije prepoznati robu koja bi se prema Europi mogla preusmjeravati nakon zatvaranja drugih tržišta.
Ali odgovor se postupno pomiče s carina prema lokalnoj proizvodnji, sigurnosti dobavnih lanaca i kriterijima poput Made in EU u strateškim sektorima.
To je važna promjena.
Europa prelazi od zaštite tržišta prema zaštiti industrijskog kapaciteta.
Jer problem konkurentnosti ne može se riješiti samo na carini.
Ako europski proizvod košta znatno više, nastaje sporije ili tehnološki ne opravdava razliku u cijeni, kupac u trećoj zemlji nema mnogo razloga odabrati ga samo zato što je proizveden u Europi.
Za BiH ovo nije udaljena trgovinska rasprava
Velik dio robnog izvoza BiH završava u Europskoj uniji, dok su domaće metalske, elektro i automobilske kompanije povezane s europskim proizvodnim lancima.
To znači da narudžba koju europska kompanija izgubi od kineskog konkurenta može imati posljedice mnogo dalje od njezina sjedišta.
Manje proizvodnje u Njemačkoj, Austriji, Sloveniji ili Italiji može značiti manje narudžbi dobavljačima u BiH.
Globalna konkurentnost europske industrije zato je i pitanje konkurentnosti njezinih dobavljača.
Europa ima težu računicu od SAD-a
SAD može agresivnije zatvarati vlastito tržište. Europa ima kompliciraniju računicu.
Kina joj je istodobno konkurent, dobavljač i veliko izvozno tržište. Europske automobilske, strojarske i kemijske kompanije desetljećima su gradile poslovanje u Kini upravo dok kineske kompanije postaju njihovi sve snažniji konkurenti.
Preoštre barijere nose rizik protumjera. Premalo zaštite može ubrzati gubitak industrijskog kapaciteta.
Ali ni jedno ni drugo ne rješava temeljni problem ako europske kompanije gube konkurentnost na svjetskom tržištu.
Kina više nije samo europska tvornica
Zato je poruka s G20 važnija od još jednog trgovinskog sukoba.
Ako Kina uspije povećati domaću potrošnju, dio izvoznog pritiska mogao bi oslabjeti. Ako ne uspije, golemi proizvodni kapacitet nastavit će tražiti kupce izvan zemlje.
Američke carine mogu zatvoriti dio američkog tržišta. Europske mogu zaštititi pojedine sektore.
Ali nijedna carina ne može europskoj kompaniji vratiti kupca kojeg je izgubila na drugom kraju svijeta.
Kina više nije samo tvornica iz koje Europa uvozi. Postala je konkurent u automobilima, strojevima, kemikalijama i industrijskoj opremi – i to na gotovo svakom važnom svjetskom tržištu.
Europa zato više ne mora samo odlučiti kako se zaštititi od kineskog izvoza. Mora ponovno naučiti kako pobijediti kinesku konkurenciju.
