Godine 1989. Francis Fukuyama slavno je (i pomalo preuranjeno) pisao o “kraju povijesti”. Sugerirajući konačnu pobjedu zapadnog liberalizma. Desetljeće kasnije, američki profesori prava Henry Hansmann i Reinier Kraakman iznijeli su sličan argument za korporativni svijet: tvrdili su da će se cijeli svijet uskoro složiti oko superiornog modela dioničarskog kapitalizma. Prema njihovoj viziji, kompanije koje zanemaruju interese kapitala i dioničara ubrzo bi se trebale urušiti poput Berlinskog zida.
Međutim, baš kao i Fukuyamina teorija, “kraj povijesti korporativnog prava” doživljava udarac svaki put kada liberalni kapitalizam zakaže. Pogledamo li danas same vrhove korporativnog svijeta – gigante čija se vrijednost mjeri u bilijunima dolara – slika je dramatično drugačija. Čini se da su te kompanije dosegnule svojevrsnu “brzinu oslobađanja”, točku u kojoj disciplinirajuća sila financija postaje preslaba, a ulozi za vlade preveliki da bi se primjenjivala obična pravila. Umjesto jedinstvene vizije dioničarskog kapitalizma, svjedočimo usponu onoga što možemo nazvati “korporativnim levijatanima”, podijeljenima u četiri suprotstavljena plemena.
Dioničarski fundamentalisti: Stroj za novac bez dublje svrhe
Od 16 uvrštenih kompanija vrijednih više od bilijun dolara, njih sedam pripada “dioničarskim fundamentalistima”. Ovdje ubrajamo divove kao što su Nvidia, Apple, Microsoft, Amazon, Broadcom, Eli Lilly i Micron. Zanimljivo je da nijedna od pobrojanih kompanija nema neku pretjerano razrađenu i plemenitu korporativnu svrhu. Njihov glavni i osnovni cilj je – stvaranje golemih količina novca.
Sve ove kompanije su američke. Njihove globalne avanture često se navode kao primjeri motiva za profitom koji je otišao predaleko. Na primjer, Eli Lilly plaća velik dio svojih poreza u Irskoj. Apple je godinama pomagao u cementiranju kineske dominacije u proizvodnji. Dok Nvidia radi sve kako bi zadržala primat u utrci umjetne inteligencije. Njihova moć je tolika da standardni nadzor dioničara često pada u drugi plan pred pukom generacijom profita.
Korporativni paternalisti: “Mi znamo što je najbolje za vas”
Drugu skupinu čine “korporativni paternalisti”. To su lideri koji iskreno vjeruju da dioničari ne znaju što je najbolje za njih same. Savršen primjer je Berkshire Hathaway; njihovi dioničari dragovoljno predaju svoju moć Warrenu Buffettu jer vjeruju da on puno bolje zna kako upravljati gotovinom.
Sličan model, ali s tehnološkim predznakom, vidimo kod Googlea i Mete (bivši Facebook). Ove kompanije su strukturirane tako da su u potpunosti pod kontrolom svojih osnivača. Dioničari Mete moraju jednostavno trpjeti “željezni stisak” Marka Zuckerberga i njegovu odluku da troši goleme svnose na razvoj metaverzuma. Ove kompanije ograničene su samo vlastitom solventnošću u svom nadmetanju s Microsoftom i Amazonom, dok dioničari zapravo nemaju pravo glasa.
U ovaj elitni klub nedavno su ušla i dva južnokorejska proizvođača čipova, SK Hynix i Samsung. Njihov iznenadni uspon doveo je do nacionalne panike i debata o tome kome zapravo pripada to ogromno bogatstvo – radnicima koji prijete štrajkovima, političarima ili samim kompanijama.
Nacionalni prvaci: Geopolitičko oružje
Treću skupinu čine kompanije čija važnost nadilazi bilijune dolara – one su od strateške, geopolitičke važnosti za svoje matične države. Ovdje govorimo o tajvanskom TSMC-u i saudijskom Saudi Aramcu. Ova dva diva predstavljaju totalitet geopolitičkog značaja svojih zemalja. Za većinu svjetskih lidera, Tajvan je zapravo “tvornica čipova”, a Saudijska Arabija “naftno polje”. U ovom modelu, interesi dioničara duboko su podređeni nacionalnim interesima i globalnoj sigurnosti.
Apsolutna moć i vizija: Hobbesovski model Elona Muska
Završni udarac klasičnoj povijesti korporativnog upravljanja zadaju SpaceX i Tesla. Kompanije kojima upravlja Elon Musk funkcioniraju po gotovo “hobbesovskom” dizajnu: individualni dioničari pristaju predati sva svoja prava najbogatijem čovjeku na svijetu, koji potom vlada kako on misli da je najbolje.
Za Muska, profit nije sam sebi svrha. Profit je tek sredstvo za postizanje višeg cilja – kolonizacije Marsa. Glasovi dioničara u SpaceX-u ne znače gotovo ništa, a tužiti kompanijuu je iznimno teško. Gotovo ništa u Muskovom korporativnom carstvu ne može se objasniti jezikom tradicionalnog dioničarskog kapitalizma, što redovito zbunjuje financijske analitičare s Wall Streeta koji pokušavaju opravdati njegove poteze i valuacije.
Budućnost: Tko će vladati u eri umjetne inteligencije?
Redovi gigantskih kompanija izlistanih na svjetskim burzama nastavit će rasti. Pitanje koje se postavlja je: kojoj će se skupini pridružiti kompanije poput OpenAI-ja i Anthropica? Teško da će biti “fundamentalisti”. Obje kompanije imaju paternalističku crtu, ali nemaju profitabilnost južnokorejskih modela. Možda će postati “nacionalni prvaci”, prepuštajući dio kontrole američkoj vladi u zamjenu za stratešku dominaciju. Ili će privlačnost apsolutne moći biti prevelika, pa ćemo dobiti nove tehnološke vladare.
Jedno je sigurno: stara pravila igre više ne vrijede. Za investitore, analitičare i regulatore, razumijevanje ovih novih “korporativnih skupina” postalo je ključno za preživljavanje na tržištu na kojem bilijuni dolara brišu sve granice tradicionalnog poslovanja.
Izvor: The Economist / Prilagodba Financa.ba
Prilikom preuzimanja obvezno navesti izravni link na članak.
