Venezuelska nafta ponovno je u središtu američke energetske strategije. Donald Trump političkim je sporazumom osigurao pristup poljima s oko 65 milijardi barela dokazanih rezervi, ali mnogo je teže pronaći investitore spremne uložiti do 100 milijardi dolara kako bi značajan dio te nafte stvarno stigao na tržište.
Upravo je to najveća slabost ambicioznog američko-venezuelanskog energetskog plana.
Washington dobiva udio u kompaniji koja će upravljati golemim rezervama, povlašten pristup dijelu buduće proizvodnje i pravo prvokupa ostatka. Venezuela dobiva priliku obnoviti desetljećima zapušten energetski sektor.
Ali između nafte pod zemljom i barela na tržištu stoje kapital, infrastruktura i politički rizik.
Trumpov problem više nije kako dobiti pristup venezuelskoj nafti. Problem je kako uvjeriti privatni kapital da će pravila vrijediti dovoljno dugo da se ulaganje isplati.
Venezuelska nafta vrijedi tek kada može do tržišta
Prema sporazumu koji je objavila Bijela kuća, North American Blue Energy Partners (NABEP) dobiva 100-godišnje koncesije za 17 venezuelanskih naftnih polja s približno 65 milijardi barela dokazanih rezervi.
Američki Office of Strategic Capital dobiva 35-postotni udio u matičnoj kompaniji NABEP-a, dok State Department stječe pravo kupnje 20 posto proizvodnje po trošku proizvodnje te pravo prvokupa preostalih 80 posto.
NABEP najavljuje ulaganja do 100 milijardi dolara u povećanje proizvodnje i novu naftnu infrastrukturu.
To su ogromne brojke. Ali prva može stvoriti pogrešan dojam o drugoj.
Venezuela ionako ima najveće dokazane rezerve nafte na svijetu. Problem nikada nije bio nedostatak nafte.
Problem je kako je proizvesti.
Velik dio rezervi čini ekstra teška nafta iz pojasa Orinoca. Za ozbiljno povećanje proizvodnje potrebni su kapital, tehničko znanje, infrastruktura, razrjeđivači i godine ulaganja.
Bareli u rezervama zato nisu isto što i bareli na tržištu.
Politički dogovor ne može zamijeniti privatni kapital
Tu ovaj sporazum postaje poslovno zanimljiviji.
Američka država ne ulazi samo kao politički pokrovitelj. Dobiva vlasnički udio, upravljačka prava i povlašten pristup budućoj proizvodnji.
To je neobična konstrukcija za državu koja tradicionalno očekuje da velike energetske investicije vodi privatni kapital.
Ali upravo je privatni kapital ono što sada nedostaje.
NABEP može imati koncesije, Washington političku moć, a Caracas promijeniti zakon. Ali netko ipak mora uložiti desetke milijardi dolara.
Investicijski odbor velike naftne kompanije pritom neće odlučivati prema tome koliko Venezuela ima nafte. Pitat će koliko košta proizvodnja, kakav povrat može očekivati i koliko dugo može računati na ista pravila.
Tu počinje mnogo teži dio Trumpova plana.
Kapital pamti nacionalizacije
Venezuela ima problem koji se ne može izbrisati jednim novim ugovorom.
Strani investitori već imaju iskustvo s promjenom pravila.
Investitori pritom vrlo dobro znaju koliko politički preokret može koštati: ExxonMobil i ConocoPhillips napustili su Venezuelu nakon nacionalizacija, dok je Chevron zadržao operativnu prisutnost.
Sada je ulog mnogo veći.
Koncesija može vrijediti 100 godina. Investitor ipak mora procijeniti hoće li njezini uvjeti preživjeti sljedećih pet, deset ili dvadeset.
Promijeniti se može vlast u Caracasu. Može se promijeniti američka administracija. Mogu se vratiti sankcije ili novi politički uvjeti.
Za naftnu kompaniju politička stabilnost nije diplomatsko pitanje. Ona ulazi izravno u cijenu kapitala.
Nafta je u Venezueli. Kapital ne mora biti
Reakcija industrije zato govori možda više od političkih najava.
Ta rezerva već je vidljiva među potencijalnim investitorima jer dio velikih naftnih kompanija upozorava na pravne i ugovorne nejasnoće novog aranžmana. ExxonMobil i ConocoPhillips među kompanijama su koje zasad pokazuju oprez prema njegovoj strukturi.
To je možda najvažniji tržišni signal cijelog sporazuma.
Ako 65 milijardi barela nije dovoljno da najveće svjetske naftne kompanije odmah krenu prema Venezueli, problem očito nije količina resursa nego cijena rizika.
Nafta je u Venezueli.
Kapital ne mora biti.
Jeftiniji benzin neće stići preko noći
Trump sporazum predstavlja i kao način povećanja američke opskrbe i smanjivanja cijena goriva.
Ali godine nedovoljnog ulaganja ostavile su venezuelanski naftni sektor s infrastrukturom kojoj su potrebna velika ulaganja. Ozbiljnije povećanje proizvodnje traži nove bušotine, cjevovode, postrojenja, opremu i stručnjake.
Zato se 65 milijardi barela venezuelske nafte ne može jednostavno pretvoriti u 65 milijardi novih barela ponude.
Učinak na tržište, ako investicije uspiju, mjerit će se godinama, a ne mjesecima.
Trumpova politička poruka o jeftinijem benzinu zato je mnogo jednostavnija od ekonomike projekta koji bi je trebao omogućiti.
U pozadini je i borba za kineski i ruski prostor
Dio polja obuhvaćenih sporazumom ranije je bio povezan s kineskim i ruskim kompanijama.
Washington zato ne pokušava samo povećati proizvodnju nego promijeniti tko kontrolira buduće barele i kamo oni mogu biti usmjereni.
Za SAD to znači potencijalni izvor teške nafte u vlastitoj hemisferi. Za Kinu i Rusiju manje prostora na jednom od najvećih svjetskih energetskih resursa.
Ali geopolitika ne uklanja ekonomiku projekta.
Naftno polje ne proizvodi više zato što je promijenilo političku stranu.
Najskuplji dio sporazuma tek počinje
Trump je sporazumom dobio ono što država može relativno brzo osigurati: politički dogovor, pristup resursima i upravljačka prava.
Sada dolazi dio koji se ne može riješiti predsjedničkom objavom.
Treba obnoviti infrastrukturu. Povećati proizvodnju. Pronaći tehnologiju i stručnjake. Osigurati tržište. I prije svega, pronaći investitore spremne vezati kapital za zemlju s dugom poviješću političkih preokreta i promjena pravila.
Zato najvažnija brojka ovog sporazuma možda nije 65 milijardi barela.
To je 100 milijardi dolara.
Prva pokazuje koliko nafte postoji.
Druga pokazuje koliko bi moglo koštati da joj se približi.
Trump je dobio pristup resursu. Sada mora dokazati da politički dogovor može privući kapital — a kapital pretvoriti naftu pod zemljom u barele na tržištu.
