Europa želi manje fosilnih goriva. Njemačka upravo ugovara norveški plin do 2041., Poljska ulaže u norveška nalazišta, a Bruxelles istodobno zagovara zaustavljanje novih bušenja na Arktiku.
Norveški ministar energetike Terje Aasland u tome vidi ozbiljnu kontradikciju europske energetske politike. Iza njegove kritike stoji pitanje važnije od političkog sukoba Osla i Bruxellesa.
Ako će Europi norveški plin trebati još petnaest godina, tko će danas ulagati u proizvodnju potrebnu da ga tada bude dovoljno?
Njemačka ne kupuje plin samo za sljedeću zimu
Najbolji primjer dolazi iz Njemačke.
Uniper i norveški Equinor potpisali su 15-godišnji ugovor prema kojem će od 2027. do 2041. njemačka kompanija dobivati više od 30 TWh, odnosno oko 2,8 milijardi kubičnih metara plina godišnje.
To nije krizna nabava za nekoliko hladnih zima. To je poslovna odluka koja pokazuje da najveće europsko gospodarstvo računa na prirodni plin duboko u 2040-e.
Poljska šalje sličan signal. ORLEN ulaže u norveška nalazišta, dok plin preko Baltic Pipea već ima važnu ulogu u poljskoj opskrbi.
U tome je srž Aaslandove kritike. Bruxelles još od 2021. zagovara zaustavljanje novih istraživanja nafte i plina na Arktiku, dok pojedine članice EU-a dugoročno osiguravaju upravo norveške energente.
Problem je što Europa nakon prekida velikog dijela energetskih veza s Rusijom na norveški plin računa više nego prije. Norveška je 2025. osiguravala oko 31 posto ukupnog uvoza prirodnog plina u EU, a njezin udio u uvozu plina cjevovodima dosezao je 54 posto.
Današnja proizvodnja ne može se uzeti zdravo za gotovo
Naftna i plinska polja imaju životni vijek. Kako proizvodnja na postojećim nalazištima pada, potrebna su nova otkrića i ulaganja samo da bi se dio tog pada nadoknadio.
Norveške službene projekcije zato ne pokazuju scenarij u kojem današnja razina proizvodnje jednostavno traje desetljećima. Bez dovoljno novih nalazišta pad nakon 2030. mogao bi biti snažan.
Norveška odgovara novim istraživanjima.
Equinor, Aker BP i Vår Energi planiraju zajednički procijeniti između 20 i 25 potencijalno velikih prilika na norveškom kontinentalnom pojasu. Od 2028. cilj je bušiti približno pet velikih istražnih bušotina godišnje.
Aasland tvrdi da će Norveška nastaviti istraživati i Barentsovo more bez obzira na protivljenje Bruxellesa.
Njegov argument svodi se na jednostavnu računicu: Europa teško može dugoročno računati na norvešku proizvodnju, a istodobno očekivati da ulaganja potrebna za zamjenu iscrpljenih nalazišta prestanu.
Ali Bruxelles također ima argument
To ne znači da je europska politika nužno licemjerna.
EU želi klimatsku neutralnost do 2050., a do 2040. cilja smanjenje neto emisija stakleničkih plinova za 90 posto u odnosu na 1990.
Ako ti ciljevi budu ostvareni, europska potrošnja fosilnih goriva morat će snažno pasti. Ulaganje milijardi eura u nalazišta koja će proizvoditi desetljećima tada nosi suprotan rizik: Europa bi mogla dobiti proizvodnju koja joj više neće trebati.
Bruxelles i Oslo zato gledaju dvije različite krivulje.
Europa gleda koliko brzo može smanjivati potražnju.
Norveška gleda koliko brzo će joj padati proizvodnja.
Problem nastaje ako se te dvije krivulje ne susretnu na pravom mjestu.
Najskuplja pogreška bila bi pogriješiti brzinu
Ako europska potražnja za plinom padne brže od norveške proizvodnje, tranzicija funkcionira.
Ako proizvodnja počne padati brže nego što Europa može smanjiti potrošnju, nedostajuće količine morat će tražiti drugdje. To znači veću konkurenciju za LNG, veću izloženost globalnim cijenama i potencijalno skuplju energiju za industriju i kućanstva.
Za manje i energetski ovisne ekonomije taj je rizik još veći jer imaju manje mogućnosti utjecati na cijene i osigurati povoljne dugoročne ugovore.
Zato Aaslandova kritika vrijedi više od još jednog političkog sukoba Osla i Bruxellesa.
Najveći izazov europske energetske tranzicije nije samo odlučiti koliko fosilnih goriva Europa želi napustiti. Mora pogoditi i brzinu kojom to može učiniti bez ugrožavanja energetske sigurnosti.
Ugovor do 2041. pokazuje koliko je ta granica još daleko: Europa zna da želi manje plina. Još mora precizno odgovoriti koliko će joj norveškog plina trebati dok do toga ne dođe.
