U svijetu u kojem se svaki financijski savjetnik ili menadžer nerijetko naziva ekonomistom, postavlja se ključno pitanje: tko zapravo ima pravo na tu titulu? Odgovor je daleko kompleksniji i kontroverzniji nego što se na prvi pogled čini. Dok s jedne strane imamo stroge akademske krugove, s druge je tu stvarnost poslovnog svijeta. Ova debata nije samo semantička; ona je u srži borbe za utjecaj, kredibilitet i moć oblikovanja javnih politika.
Rat za utjecaj: Više od akademske rasprave
Zašto je uopće važno tko se smije nazivati ekonomistom? Zato što ta titula nosi ogromnu težinu. Istraživanja, poput onog Sveučilišta u Bristolu, pokazuju kako stav “stručnjaka ekonomista” može značajno pomaknuti javno mnijenje. U areni gdje se donose odluke teške milijarde eura, od monetarne politike do poreznih reformi, “riječ ekonomista” često je presudan argument. Stoga ne čudi da je definiranje tko pripada tom “plemenu” postalo bojno polje. Čak je i Christine Lagarde, čelnica Europske centralne banke, svojedobno prozvala ekonomiste kao zatvorenu “plemensku kliku”, sugerirajući postojanje nevidljivih zidova oko profesije.
Paradoks doktorata i Nobelovaca
Mnogi, pogotovo u američkoj tradiciji, inzistiraju da je za titulu ekonomista nužan doktorat znanosti (Ph.D.). No, takav rigidan pristup dovodi nas do apsurda. Primjerice, stroga primjena ovog pravila eliminirala bi čak 13 od 96 dobitnika Nobelove nagrade za ekonomiju! S druge strane, potpuno odbacivanje formalnog obrazovanja i vrednovanje isključivo praktičnog iskustva također je problematično, piše Financial Times.
Portugal je jedna od rijetkih zemalja gdje strukovna udruga formalno štiti naziv, rezervirajući ga za one s fakultetskom diplomom. Ipak, istina je da se ekonomija događa izvan zidova sveučilišta, a isključivanje iskusnih praktičara iz debate čini se kontraproduktivnim.
Ekonomsku struku možemo promatrati kao moderni ceh koji kontrolira tko može ući i što se smatra “pravom ekonomijom”. Čuvajući definiciju stručnosti, članovi ovog ceha čuvaju i svoj utjecaj. Istraživanja su potvrdila sklonost ekonomista da budu sumnjičavi prema idejama koje dolaze izvan “mainstream” korpusa. U jednom zanimljivom eksperimentu, ekonomistima su predstavljeni isti stavovi, ali su im pripisani različiti izvori – od Adama Smitha do Karla Marxa. Rezultati su pokazali da su obučeni ekonomisti bili skloniji odbaciti ideju ako su mislili da dolazi od “autsajderskog” mislioca. Omalovažavanje nečijih ideja uskraćivanjem titule “ekonomist” postaje tako lakši put od suočavanja sa složenošću argumenata.
Borba za definiciju stoga se nastavlja. Ona je odraz temeljne napetosti između formalnog obrazovanja i praktičnog iskustva, između akademske čistoće i realnosti tržišta. Dok god traje natjecanje za utjecaj na javne politike, trajat će i rasprava o tome tko ima pravo glasa. Jedno je sigurno: ne očekujte da će se ekonomisti uskoro složiti oko toga tko je jedan od njih.
Izvor: Financial Times. Prijevod i prilagodba: Financa.ba
Prilikom preuzimanja obvezno navesti izravni link na članak.
