Njemački automobilski div najavio je desetke tisuća otkaza i smanjenje proizvodnih kapaciteta. No iza dogovora s radnicima ostaju neriješeni problemi – od kineske konkurencije i američkih carina do sporog odlučivanja unutar same kompanije.
Volkswagen je konačno povukao poteze koje su investitori i analitičari dugo očekivali. Nadzorni odbor jednoglasno je odobrio plan čiji je cilj očuvati industrijsku relevantnost kompanije, a ključne mjere uključuju ukidanje približno 50.000 radnih mjesta i smanjenje proizvodnih kapaciteta u Njemačkoj. Ipak, iza optimistične reakcije burze krije se mnogo složenija priča: Volkswagen je dobio vrijeme, ali još nije dokazao da je pronašao održiv poslovni model za novu automobilsku industriju.
Više od 100.000 radnih mjesta manje
Najnoviji plan znači da će Volkswagen od 2024. godine ukupno smanjiti broj zaposlenih za više od 100.000. Istodobno će se godišnji proizvodni kapacitet grupacije smanjiti s približno 12 milijuna vozila prije pandemije na oko devet milijuna.
Ta brojka jasno pokazuje razmjere problema. Volkswagen više ne računa na povratak starog modela rasta, koji se temeljio na velikim serijama, jeftinijoj proizvodnji i snažnoj globalizaciji. Potražnja se mijenja, električna vozila zahtijevaju drukčiju strukturu troškova, a kineski proizvođači sve agresivnije ulaze na europsko tržište.
Za upravu je smanjenje kapaciteta nužno kako bi se izbjeglo da tvornice rade ispod optimalne razine iskorištenosti. Takva situacija povećava fiksne troškove po vozilu i dodatno pritišće profitabilnost. No za njemačku industriju i regije koje ovise o Volkswagenu, riječ je o gospodarskom i političkom potresu.
Izvršni direktor Oliver Blume nije dobio sve što je želio. Sindikati su pristali na opsežan program restrukturiranja, ali su pritom uspjeli ublažiti neke od najradikalnijih prijedloga.
Volkswagen zasad neće izravno zatvoriti četiri njemačke tvornice. Umjesto toga, kompanija će procijeniti njihovu alternativnu namjenu. To otvara prostor za proizvodnju drugih proizvoda, logistiku ili nove industrijske projekte, ali istodobno odgađa konačno suočavanje s neprofitabilnim kapacitetima.
Na čekanju su i planovi o izdvajanju osnovne marke Volkswagen te divizije za proizvodnju komponenti. Takva bi promjena kompaniju pretvorila u klasičnu holding-strukturu, s većom autonomijom pojedinih poslovnih jedinica. Analitičari, međutim, upozoravaju da pitanja korporativnog upravljanja i dalje nisu riješena.
Sindikati kao kočnica, ali i ključni partner
Volkswagenov model upravljanja specifičan je zbog snažne uloge radničkih predstavnika u nadzornom odboru. Sindikati tradicionalno kontroliraju polovinu mjesta, što im omogućuje da blokiraju ili usporavaju promjene koje ugrožavaju radna mjesta i proizvodne lokacije.
Blume je ipak pokazao da uprava ima određeni prostor za pritisak. Prijetnja da će zaobići nadzorni odbor i izravno se obratiti dioničarima očito je bila dovoljno snažna da sindikati pristanu na kompromis. To je važan politički uspjeh za direktora, koji je izbjegao sudbinu prethodnika čiji su se planovi često sudarali s radničkim predstavnicima.
No dogovor nije isto što i provedba. Ako sindikati ne budu stvarno spremni na promjene, Volkswagen bi se u idućim godinama mogao ponovno suočiti s blokadama i unutarnjim sukobima.
Čak i ako uspješno smanji troškove, Volkswagen mora odgovoriti na vanjske pritiske. Američke carine i geopolitička nestabilnost ugrožavaju proizvodnu mrežu izgrađenu u razdoblju gotovo neograničene globalizacije.
Istodobno kineske automobilske kompanije sve snažnije ulaze u Europu. Njihov udio u prodaji novih automobila na europskom tržištu u kratkom je razdoblju udvostručen, na približno 15 posto. To znači da Volkswagen možda neće lako popuniti ni smanjeni kapacitet od devet milijuna vozila godišnje.
Europska politika pritom će imati veliku ulogu. Kompanija bi mogla očekivati zaštitu od jeftinog uvoza, ali svaka mjera prema kineskim proizvođačima nosi rizik trgovinskog sukoba i protumjera.
Volkswagen je, dakle, napokon krenuo u restrukturiranje. Ipak, trenutna dinamika nije dovoljna za pobjedu u utrci s konkurencijom. Kompanija je dobila prostor za manevar, ali mora ga iskoristiti za brže odlučivanje, jasniju strategiju i tehnološki zaokret. U protivnom bi najnoviji dogovor mogao biti tek odgoda problema, a ne početak stvarnog oporavka.
