„Jučer sam bio u kinu. Zašto?“ Tim je jednostavnim primjerom Burrhus Frederic Skinner 1972. godine otvorio složeno pitanje. Želio je objasniti zašto ljudi rade ono što rade.
Najjednostavniji odgovor glasi: otišao je jer je to želio. Donio je odluku i postupio prema njoj. Međutim, Skinneru takvo objašnjenje nije bilo dovoljno.
Smatrao je da su raniji odlasci u kino imali ugodne posljedice. Zbog toga se povećala vjerojatnost ponovnog odlaska. Čak ni želju nije smatrao izvornim uzrokom ponašanja.
Prema njegovu tumačenju, želja i postupak proizlaze iz zajedničke povijesti. Oblikuju ih prethodna iskustva, okolina i posljedice ranijih odluka.
Nasuprot Skinneru sjedio je engleski filozof Geoffrey Warnock. Nije ga pokušavao nadmudriti. Dopustio mu je da razvije svoju ideju i tako otkrije njezin najveći problem.
Ako je moguća kontrola ljudskog ponašanja, tko odlučuje u kojem smjeru treba usmjeravati ljude?
Njihov razgovor danas više ne djeluje kao arhivska rasprava dvojice profesora. Zvuči poput upozorenja o svijetu koji je tada tek nastajao.
Donosimo li odluke potpuno slobodno?
Skinner je bio radikalni biheviorist, materijalist i determinist. Vjerovao je da ponašanje možemo objasniti bez pozivanja na nematerijalni svijet misli, namjera i slobodne volje.
Warnock ga je zato upitao znači li to da misli i namjere ne postoje.
Skinner nije tvrdio da ih nema. Čovjek može promatrati sebe, prepoznati vlastite osjećaje i govoriti o svojim namjerama. Ipak, rečenica „Želim ići u kino“ ne objašnjava zašto se želja pojavila.
Za Skinnera i svaka želja mora imati svoj uzrok.
Čovjek, prema tom pristupu, ne djeluje zbog odluke koja se iznenada pojavila u njegovoj svijesti. Njegovo ponašanje proizlazi iz iskustava, okoline i posljedica prethodnih postupaka.
Ono što osoba doživljava kao „Odlučio sam“ Skinner promatra kao dio mnogo duljeg uzročnog lanca.
Warnock je primijetio da Skinner oprezno koristi čak i riječ „misao“. Zašto jednostavno ne kaže da mu je pomisao na kino pala na pamet?
Skinner nije želio pretvoriti misao u zaseban pojam koji automatski objašnjava ponašanje. Misao, namjera i želja ne smiju zaustaviti pitanje „zašto?“. I one zahtijevaju objašnjenje.
Pravi sukob ipak nije nastao oko pitanja zašto se čovjek ponaša na određeni način. Počeo je kada su otvorili pitanje treba li njegovo ponašanje svjesno usmjeravati.
Kontrola ljudskog ponašanja već postoji
Skinner je desetljećima proučavao kako posljedice mijenjaju ponašanje. Ako postupak donese ugodan rezultat, osoba će ga vjerojatnije ponoviti. Ako donese neugodne posljedice, vjerojatnost ponavljanja može se smanjiti.
Tu je ideju iz laboratorija prenio na društvo.
Ako znamo kako okolina utječe na ljude, zašto to znanje ne bismo iskoristili? Moglo bi unaprijediti obrazovanje, povećati produktivnost, smanjiti nasilje i pomoći društvu da rješava probleme.
Skinner nije birao između kontroliranog i nekontroliranog čovjeka. Smatrao je da potpuno nekontroliran čovjek ne postoji.
Obitelj oblikuje ponašanje. Isto čine škola, posao, država i kultura. Nagrade i kazne djeluju čak i kada ih ne nazivamo tehnologijom ponašanja.
Ako je utjecaj okoline već sveprisutan, Skinner je smatrao da trebamo razumjeti njegova pravila. Tada bismo ih mogli koristiti promišljenije.
Međutim, čim određena tehnologija može usmjeravati ljude, problem postaje politički.
Tko će koristiti to znanje? Tko će postaviti ciljeve? Tko će odrediti poželjno ponašanje?
Skinner je priznavao taj problem. Ipak, vjerovao je da se ljudi mogu složiti oko nekih općih ciljeva. Među njima su bolje obrazovanje, smislen rad, sprečavanje ratova i zaštita prirodnih resursa.
Warnock nije dijelio njegov optimizam. Problem nije u dogovoru da katastrofu treba izbjeći. Prava neslaganja počinju kada treba odlučiti kakvo društvo izgraditi.
Znanstveni eksperiment tu ne može ponuditi jednostavan i konačan odgovor.
Skinner je vjerovao da bihevioralna znanost može promijeniti pojave koje su se dugo smatrale nepromjenjivima. Warnock je zato postavio ključno etičko pitanje: Znači li činjenica da nešto možemo učiniti da bismo to trebali učiniti?
Je li uvjeravanje samo sofisticirani oblik kontrole?
Skinner je smatrao da bi uvjeravanje ljudi moglo biti dio bihevioralnog inženjeringa. No što zapravo znači uvjeriti nekoga?
Je li osoba čula argumente, procijenila ih i slobodno promijenila mišljenje? Ili je netko uspješno usmjerio njezino ponašanje prema unaprijed postavljenom cilju?
Za Skinnera ni razgovor, argumentacija i uvjeravanje ne izlaze iz svijeta uzroka i posljedica.
Tu nastaje opasnost. Između znanosti o ponašanju i želje za boljim društvom čovjek može postati samo objekt upravljanja. Umjesto osobe kojoj se nude razlozi, postaje biće koje reagira na pažljivo odabrane podražaje.
Warnock je zato predstavio neugodnu sliku velikog kontrolora. Takva osoba promatra društvo poput znanstvenika koji u laboratoriju upravlja ponašanjem životinja.
Skinner je odbacivao ideju diktatora. Stručnjaka za ponašanje zamišljao je kao savjetnika koji znanje daje učiteljima, institucijama i društvu.
Vjerovao je i da buduće kulture mogu razviti zaštitu od prevelike koncentracije moći. Kontrola bi se koristila, ali bi društvo istodobno sprečavalo njezinu zloupotrebu.
Warnock je sumnjao da je takvu ravnotežu lako postići.
Od Skinnerova laboratorija do današnjih algoritama
Razgovor se vodio 1972. godine. Tada nisu postojali pametni telefoni, društvene mreže ni aplikacije koje prate svaki korak korisnika.
Nije bilo algoritama koji uče što privlači pozornost. Nisu postojali ni sustavi koji istodobno testiraju milijune verzija iste poruke.
Ipak, Skinnerova temeljna ideja već je bila jasna: posljedice mijenjaju ponašanje.
Danas obavijest potiče korisnika da otvori aplikaciju. Oznaka „sviđa mi se“ nagrađuje objavljivanje sadržaja. Niz uzastopnih dana korištenja potiče svakodnevni povratak.
Trgovine nude bodove za novu kupnju. Platforme prikazuju sljedeći sadržaj upravo kada korisnik namjerava otići. Svaki od tih mehanizama povećava vjerojatnost određenog postupka.
Ti primjeri ne dokazuju cijelu Skinnerovu teoriju o čovjeku. Ipak, teško je zanemariti njegovu tvrdnju da okolina i posljedice snažno utječu na ponašanje.
Suvremeni sustavi imaju mnogo više podataka nego što je Skinner mogao zamisliti. Mogu pratiti prethodne reakcije i svakom pojedincu prilagođavati digitalno okruženje.
Kontrola ljudskog ponašanja zato više nije samo filozofska mogućnost. Postala je važan dio svakodnevice.
Kako piše Bonitet, današnja tehnologija ponovno otvara pitanje koje su Skinner i Warnock postavili prije više od pola stoljeća. Njihova rasprava sada je aktualnija nego u vrijeme kada je nastala.
Tko kontrolira one koji kontroliraju?
Najvažnije pitanje više nije samo je li Skinner bio u pravu kada je osporavao slobodnu volju. Važnije je tko danas ima mogućnost oblikovati okruženje u kojem ljudi donose odluke.
Digitalne platforme mogu utjecati na ono što korisnici gledaju, kupuju i podržavaju. Institucije mogu koristiti slične metode u obrazovanju, radu i javnom životu.
Takvi sustavi mogu potaknuti korisno ponašanje. Mogu pomoći ljudima da uče, vježbaju ili razvijaju bolje navike. Međutim, isti mehanizmi mogu služiti manipulaciji, iskorištavanju pozornosti i koncentraciji moći.
Zato kontrola ljudskog ponašanja nije samo tehnološko ili psihološko pitanje. Ona je istodobno političko, društveno i etičko pitanje.
Ako se ljudsko ponašanje može oblikovati, netko mora odrediti cilj tog oblikovanja. A tada se nameće još važnije pitanje: tko kontrolira one koji kontroliraju?
