Većina poduzetnika godinama razmišlja kako izgraditi uspješnu kompaniju. Malo njih jednako ozbiljno razmišlja što će se dogoditi kada ih jednog dana više ne bude.
Upravo zato mnoge obiteljske tvrtke ne ulaze u krizu zbog lošeg poslovanja, nego zbog vlastitog uspjeha. Što je kompanija vrjednija, to postaje teže dogovoriti tko će je voditi i kako će se donositi ključne odluke.
Najnoviji primjer dolazi iz Italije.
Obitelj pokojnog Leonarda Del Vecchija danas odlučuje o budućnosti poslovnog carstva vrijednog oko 46 milijardi dolara. Riječ je o holdingu Delfin, najvećem pojedinačnom dioničaru EssilorLuxottice, vlasnika globalno poznatih brendova poput Ray-Bana, Oakleyja, Persola i Oliver Peoplesa. Holding istodobno ima značajne udjele u talijanskim financijskim institucijama poput Generali Grupe, Monte dei Paschi di Siena i UniCredita, što cijeloj priči daje mnogo širi gospodarski značaj od samog tržišta luksuznih naočala.
Posljednjih mjeseci upravo je Delfin postao poprište sve ozbiljnijeg sukoba među nasljednicima. U središtu nije podjela novca, nego pitanje tko će dugoročno upravljati jednom od najvećih europskih obiteljskih poslovnih imperija.
Kada jednakost stvori problem
Kada je Leonardo Del Vecchio preminuo 2022. godine, iza sebe nije ostavio jednog nasljednika niti jednog izvršnog direktora koji bi preuzeo potpunu kontrolu.
Umjesto toga, vlasništvo nad Delfinom podijeljeno je na osam jednakih dijelova. Po 12,5 posto dobili su njegova supruga Nicoletta Zampillo, šestero djece te njezin sin iz prethodnog braka.
Na prvi pogled riječ je o pravednom rješenju.
Svatko je dobio jednaki udio. Nitko nije bio povlašten.
No upravo je ta jednakost otvorila prostor za problem koji pogađa velik broj obiteljskih kompanija.
Jednaka raspodjela riješila je pitanje vlasništva. Nije riješila pitanje upravljanja.
Naime, posjedovati udio u kompaniji nije isto što i donositi odluke. Kada više članova obitelji ima gotovo jednaku vlasničku snagu, svaka važnija odluka postaje sporija, složenija i često ovisi o međusobnim odnosima, a ne isključivo o poslovnim argumentima.
Kod kompanije koja upravlja desecima milijardi dolara takav zastoj može imati posljedice daleko izvan same obitelji.
Borba nije za novac nego za pravo odlučivanja
Najistaknutiju ulogu u cijeloj priči ima Leonardo Maria Del Vecchio, sin osnivača i jedan od rijetkih nasljednika koji je aktivno uključen u poslovanje kompanije. Danas obnaša dužnost predsjednika Ray-Bana i glavnog direktora za strategiju u EssilorLuxottici.
Njegov plan nije bio povećati dividenduDividenda je dio dobiti dioničkom društvu koji se isplaću... niti unovčiti svoj udio.
Želio je otkupiti udjele brata Luce i sestre Paole, čime bi svoj vlasnički udio povećao s 12,5 na 37,5 posto. Prema medijskim izvješćima, za financiranje takve transakcije vrijedne oko 10 milijardi eura razgovarao je s nekoliko velikih europskih banaka.
To pokazuje koliko u velikim obiteljskim kompanijama vrijednost često nije u samim dionicama, nego u mogućnosti da netko donosi konačne odluke.
Upravo zbog toga najveći sukobi nakon odlaska osnivača rijetko počinju pitanjem tko će dobiti više novca. Mnogo češće počinju pitanjem tko će imati posljednju riječ.
Većina obiteljskih tvrtki ne propadne zbog tržišta
Slučaj obitelji Del Vecchio možda je izniman po iznosima, ali problem nije.
Prema istraživanjima PwC-a, upravo je planiranje sukcesije jedan od najvećih izazova obiteljskih kompanija diljem svijeta. Mnogi osnivači desetljećima grade poslovanje, ali plan prijenosa upravljanja odgađaju do posljednjeg trenutka ili ga uopće ne definiraju.
Posljedice su često iste.
Nesuglasice među nasljednicima. Sporo donošenje odluka. Gubitak povjerenja među članovima obitelji. U nekim slučajevima i prodaja kompanije koja je godinama uspješno poslovala.
To nije problem samo velikih međunarodnih korporacija.
Isti izazovi čekaju i obiteljske tvrtke u Bosni i Hercegovini i regiji. Razlika je jedino u broju nula na računu.
Sukcesija nije pravni dokument nego poslovna strategija
Mnogi poduzetnici smatraju da će oporuka riješiti pitanje nasljeđivanja.
Hoće, ali samo djelomično.
Oporuka određuje tko što nasljeđuje. Ne određuje tko vodi kompaniju, kako se donose odluke, tko bira upravu niti što se događa ako se članovi obitelji ne mogu dogovoriti.
Zato sve više uspješnih obiteljskih kompanija unaprijed definira pravila upravljanja kroz obiteljske ustave, dioničarske sporazume i planove sukcesije. Cilj nije spriječiti neslaganja, nego osigurati da ona ne ugroze poslovanje.
Upravo je to razlika između prijenosa imovine i prijenosa odgovornosti.
Najvrjednija ostavština nisu dionice
Priča o Ray-Banu nije samo priča o luksuznim naočalama niti o obiteljskom bogatstvu vrijednom 46 milijardi dolara.
To je podsjetnik da uspješnu kompaniju nije dovoljno izgraditi. Potrebno je osigurati da može uspješno funkcionirati i bez osobe koja ju je stvorila.
Leonardo Del Vecchio ostavio je iza sebe jedno od najvećih poslovnih carstava u Europi. Ono što danas testira njegovu otpornost nisu konkurenti ni stanje na tržištu, nego pitanje kako donositi zajedničke odluke kada osnivača više nema.
To je izazov s kojim će se prije ili kasnije suočiti mnoge obiteljske tvrtke, bez obzira vrijede li nekoliko milijuna ili nekoliko desetaka milijardi dolara.
Jer najveće poslovne krize često ne počinju izvan kompanije.
Počinju za obiteljskim stolom.
Autor: financa.ba
Prilikom preuzimanja obvezno navesti izravni link na članak.
