Svijet je daleko odmakao od prvih dana elektronskih komunikacija – klasičnih telefona, mobilne telefonije i prvih računarskih mreža. Danas je komunikacija putem elektronskih sredstava, na prvom mjestu interneta, ušla u praktično sve dijelove svijeta – čak i one nenaseljene, poput Antarktika.
U isto vrijeme, i sami računari su se značajno smanjili te postali – telefoni. Čak i najjeftiniji smartphone je nekoliko stotina puta brži od računara starih desetljeće ili dva te čak tisuću puta brži od super-računara sa kraja devedesetih, koji su zauzimali čitave sobe. Uz ovo, i komunikacije postaju brže, kako bi podržale zahtjevne videoplatforme (poput Netflixa) te prijenos velikih količina podataka. Novi internetski standardi, poput 5G i WiFi 6, do pedeset puta su brži od starih ADSL i bazičnih optičkih standarda.
Posljedično, tijekom godina, i obavještajne službe širom svijeta su pratile razvoj i usvajanje novih tehnologija, ali iz svojih interesa. Davno su prošla vremena kada su tajni agenti morali “presretati” pisane pošiljke, ili se penjati na telefonske stubove kako bi instalirali opremu za prisluškivanje i praćenje razgovora. Današnja špijunaža se u najvećoj mjeri oslanja na sredstva internetskog i elektronskog nadgledanja, praćenja popularnih društvenih mreža i aplikacija za dopisivanje te e-mail komunikaciju.
Ruska posvećenost i ‘Veliki kineski digitalni zid’
Iako su ovakvi programi obavještajnih službi sami po sebi kršenje privatnosti i ljudskih prava građana, tijekom godina su, putem donošenja brojnih zakonskih okvira, velike sile, ali i male zemlje, u neku ruku uspjele “legalizirati” masovno praćenje komunikacija. Glavni “izgovor” je borba protiv terorizma i organiziranog kriminala te sprječavanje hakerskih napada iz inozemstva.
Ali, budući da se “ne zna unaprijed” tko bi putem elektronskih sredstava mogao sudjelovati u kršenju zakona, nađeno je rješenje da se prati većina ili najveći dio elektronskih komunikacija. Ovdje svakako prednjače velike sile – SAD ima čitav niz propisa vezanih za ovakva postupanja agencija, poput Člana 702. (FISA Section 702) “Akta o nadgledanju vanjskih komunikacija”, koji službama omogućava da prate međunarodne elektronske komunikacije koje “dolaze ka SAD-u”.
Budući da se veliki deo internetskih kompanija i usluga te velikih skladišta podataka nalazi na teritoriji SAD-a (ili bliskih saveznika), to znači i da je većina globalnih komunikacija “na tanjuru” američkih službi.
Rusija, s druge strane, ne krije “posvećenost” nadzoru interneta te ima posebnu federalnu agenciju – Roskomnadzor – koja se time bavi. Također, od početka agresije na Ukrajinu pooštreni su brojni propisi te je sada praktično zabranjeno bilo kakvo kritiziranje ruske vojske ili ruskog rukovodstva na internetu i društvenim mrežama. Predsjednik Rusije Vladimir Putin je 2019. godine sudjelovao u testiranju “ruskog internet prekidača”, sustava koji bi mogao internet mrežu unutar Rusije fizički odvojiti od ostatka globalnog interneta.
Kina je vjerojatno “svjetski lider” u nadzoru interneta – nazvan i “Veliki kineski digitalni zid”. U Kini su nedostupne zapadne aplikacije i usluge, poput Googlea, Gmaila, YouTubea, Facebooka, Instagrama i Twittera. Kina ima svoje domaće aplikacije i društvene mreže, poput We Chat, Baidu, Douyin i Weibo. Sve one su, po kineskim propisima, dužne dostaviti sve podatke o korisnicima na zahtjev državnih agencija.
Uloga ‘zviždača’ i otkrića analitičara Edwarda Snowdena
Još početkom novog milenija u SAD-u je bio aktivan program kodnog imena “Stormbrew”. Ovo je bila “prva verzija” sustava za praćenje internet komunikacija, u to vrijeme još uvek baziranih najvećim djelom na e-mailu te web prezentacijama. Tada je prvi put pokrenuto korištenje nekoliko tehnologija pod zajedničkim nazivom “Upstream collection”. To je u praksi značilo prikupljanje podataka i komunikacija direktno sa “top levela” (najvišeg nivoa) infrastrukture – kablovskih veza, optičkih vodova i satelitskih interkonekcija. Iako su danas brojni dokumenti vezani za “Stormbrew” javni, i dalje se ne znaju agencije koje su “birale” infrastrukturu koja će se nadgledati i u koje svrhe.
I tada i danas se smatra da je u pitanju bila Nacionalna sigurnosna agencija (NSA – National Security Agency), koja će se tijekom godina spominjati u praktično svim sličnim programima. “Oakstar” je još jedan takav program, nastao 2005. godine kao unaprjeđenje metoda i tehnika utvrđenih projektom “Stormbrew”. Godine 2012. otkriveno je postojanje pod-programa unutar “Oakstara”, nazvanog “Monkeyrocket”, koji se trebao fokusirati na praćenje komunikacija s američkim građanima koje su dolazile iz Europe i s Bliskog Istoka. Ovi programi su počivali na tehnologiji nazvanoj “Genoa II”, koju je razvila Pentagonova agencija za napredna istraživaja (DARPA), a koja je u to vrijeme omogućavala praćenje do 40.000 aktivnih komunikacija (active communication nodes) istovremeno.
Svi ovi programi su pravno počivali na propisu “Patriot Act” iz 2001. godine, donesenog nakon terorističkih napada 11. rujna na New York i Washington. Često kritiziran od aktivista za ljudska prava, akademske zajednice te brojnih članova Kongresa, “Patriot Act” je omogućio američkim agencijama – Centralna obaveštajna agencija (CIA), Federalni istražni biro (FBI), Ministarstvo domovinske sigurnosti (DHS), Upraava za sigurnost transporta (TSA), NSA – da koriste daleko naprednije metode praćenja komunikacija i pojedinaca, kao i nekoliko puta veće budžete za svoje aktivnosti.
Zahvaljujući “zviždačima” (whistleblower), poput nekadašnjeg visokopozicioniranog analitičara agencije NSA Edwarda Snowdena te brojnih anonimnih suradnika (danas ugašenog) web sajta WikiLeaks otkrivene su i pravi razmjeri ovakvih programa.
Zgrada sa 29 katova i bez prozora na Manhattanu
Ono što je sredinom 2016. godine šokiralo američku javnost je postojanje projekta “Lithium”, koji je bio aktivan duže od 15 godina. Snowden je, uz pomoć internetske zajednice te brojnih nekadašnjih pripadnika raznih federalnih službi koji su se uključili u ovu “internet istragu”, uspio locirati lokaciju zgrade kodnog imena “Titanpoint”. NSA je ovu zgradu koristio kao “čvorište” (main hub) za razne aktivnosti elektronskog nadgledanja. Poslije nekoliko mjeseci analize javno dostupnih dokumenata, “internet detektivi” su uspjeli locirati “Titanpoint” usred Manhattana, u New Yorku. U ulici Thomas Street 33 se nalazila (a nalazi se i danas) zgrada bez prozora, s 29 katova, službeno pod upravom Telefonske kompanije New Yorka (kćeri-firme telekomunikacijskog giganta AT&T). Iako Snowden nije mogao točno utvrditi da je “33 Thomas Street” jedini “Titanpoint” centar, dokumenti objavljeni putem FOIA zahtjeva američkih novinara (Zakon o dostupnosti informacija) su pokazivali da je svakako riječ o najvećem centru za obradu međunarodnih poziva u SAD-u.
Projekt “Lithium” je trajao najmanje 15 godina – od sredine devedesetih do 2009. godine, kada je način prikupljanja podataka američke obavještajne zajednice promjenjen ukazom tadašnjeg predsjednika Baracka Obame. Snowden se danas nalazi u Rusiji, čiji je državljanin postao osobnim potpisom ruskog predsednika Vladimira Putina sredinom prošle godine.
Pored dokumenata o “Lithiumu” i “Titanpointu”, međunarodni stručnjaci za sigurnost smatraju da je Snowden objavio i najmanje 550.000 stranica dokumenata različitih američkih službi, oko 50.000 dokumenata australijskih službi ONI i ASIO (koje su sa američkim službama sudjelovale u globalnom projektu “Echelon”) te oko 48.000 dokumenata britanske službe GHCQ.
Izvor: Aljazeera Balkans
