Tihi otkazi: Izvršavanje minimuma obveza na poslu postalo svjetski trend. Zašto?

Umjesto da rade prekovremeno petkom, organiziraju poslovna putovanja ili besplatno poslu uče šefove rođake, ovi pojedinci izbjegavaju činiti više nego je nužno potrebno i odbijaju se pridružiti mentalitetu prekovremenog rada na poslu. Oni rade samo ono što moraju, odlaze po isteku radnog vremena i gase službene mobitele, piše Guardian.

Maria Kordowicz, viša asistentica i direktorica centra za interprofesionalnu edukaciju i učenje na Sveučilištu u Nottinghamu, kaže da je porast ovakvog trenda povezan sa značajnim padom zadovoljstva na poslu.

Gallupovo globalno izvješće o radnim mjestima ove godine pokazalo je da je tek 9 posto zaposlenih u Ujedinjenom Kraljevstvu zainteresirano i entuzijastično zbog svog posla, piše N1.

“Od početka pandemije se odnos ljudi prema poslu proučava na mnoštvo načina, a stručna literatura jasno navodi da se taj odnos promijenio”, kaže Kordowicz. “Potraga za svrhom postala je jasnija. Tijekom pandemije osvijestili smo vlastitu smrtnost, ima nešto egzistencijalističko u razmišljanju o tome što bi nam posao trebao značiti i kako možemo zauzeti ulogu koja više odgovara našim vrijednostima.”

Dodaje da ovakvo razmišljanje ima veze s negativnim elementima tihog otkaza: ‘gašenje mozga’ na poslu, iscrpljenost količinom zadataka i nedostatak privatnog života koja je mnoge od nas pogodila tijekom pandemije.

“To može pridonijeti smanjenom zadovoljstvu poslom, nedostatku entuzijazma i smanjenjenju prokativnosti. Moramo usporediti tihi otkaz s Velikim Otkazom (Big Quit). Trebamo li ostati gdje jesmo, ali se mentalno isključiti? Ili se pokrenuti i otići nekamo što će nas usrećiti?”, kaže Kordowicz.

Pojam “val dobrovoljnih otkaza” (Veliki Otkaz)  osmislio je prošle godine Anthony Klotz, profesor menadžmenta na Sveučilištu u Londonu, kada je predvidio masovni egzodus radnika u Americi, izazvan iscrpljenošću i osjećajem slobode koji su dobili radeći od kuće za vrijeme pandemije.

Ranjay Gulati s harvardske škole biznisa taj fenomen je nazvao “valom premišljanja”, u kojem ljudi odvaguju svoje živote i opcije.

Primjeri tihog otkaza

Jedan primjer je Natalie Ormond, koja kaže: “Napustila sam svoj posao u socijalnoj skrbi u rujnu. Nisam imala želju za napretkom i osjećala sam da sam zapela u mjestu – nisam odrađivala minimum, ali sam radila svoj posao bez previše dodatnog zalaganja.”

Ormond je odlučila pokrenuti svoj biznis, ali je neko vrijeme zadržala posao radi financijske sigurnosti. “Na kraju sam se potpuno isključila i zbog toga sam osjećala krivnju.”

Bila je zabrinuta za svoje klijente i zbog toga je otišla ranije nego što je planirala.

Neki drugi su pokušali ostvariti svoje ambicije, samo da bi shvatili da to nije ono što su tražili.

Amie Jones započela je karijeru u marketingu i 2017. postala direktorica komunikacija u nevladinoj udruzi.

“To je bio moj posao iz snova”, kaže. “Zvuči čudno to sada reći. Ali htjela sam tu poziciju, status, plaću. Zaista sam se trudila.”

Radila je vikendima, praznicima, usred noći, dolazila na posao ranije i ostajala nakon radnog vremena.

“Sama sam se tjerala na toliki rad”, dodaje, dok joj njena najbolja prijateljica nije rekla da ona planira smanjiti svoj rad na tri dana tjedno. “Grozno je, ali malo sam ju i osuđivala”, kaže Jones. “Ideja je bila da se zajedno penjemo hijerarhijom. Ali ona je rekla da njen posao ne određuje njenu vrijednost. To mi je otvorilo oči”.

Nakon nešto više od godine dana, i Jones je dala otkaz i otvorila vlastiti biznis.

Kako riješiti problem?

Možda ideja “tihih otkaza” i nije toliko nova – o toj praksi pisali su veliki književnici, a čak i Biblija kaže da je Bog sedmi dan trebao malo odmora. Tehnološke kompanije iskoristile su negativnu reakciju na kulturu prekovremenih i osmislile ležerno dizajnirane urede s besplatnom hranom i pićem, sve to upakirano u narativ o “misiji i svrsi”.

To pak donosi druge probleme. Bivši IT novinar, Dan Lyons, oštro kritizira vrijeme provedeno radeći za HubSpot, tvrtku koja sebe naziva marketinškom kompanijom za stvaranje visokovrijednog sadržaja. Lyons ju je u svojoj knjizi nazvao “digitalnim izrabljivačkim pogonom”.

“Ako ste predani svojoj karijeri i osjećate se emocionalno povezani s tvrtkom ili svojom pozicijom, vaše povjerenje i odanost su narušeni ako se dogodi nešto što krši nepisana pravila rada”, kaže dr. Ashley Weinberg, psihologinja na Sveučilištu Salford.

Kompanije koje su prepoznale ove probleme stvaraju poslove na kojima zaposlenici imaju kontrolu i poštenu plaću i na kojima mogu osjećati ponos. Ipak, te napore potkopava kriza životnog standarda i na kraju se radnici osjećaju prevareno. “Ljudi pričaju o novcu i to je naravno važno”, kaže Weinberg, “ali na kraju dana oni žele znati da ih se poštuje zbog toga što rade, žele se osjećati cijenjeno”.