Malo je trenutaka u novijoj europskoj ekonomskoj povijesti u kojima se monetarna politika i politička neizvjesnost toliko opasno preklapaju kao danas. Upravo zato nagađanja o odlasku Christine Lagarde s čela Europske centralne banke (ECB) izazivaju zabrinutost daleko izvan zidova frankfurtske institucije.
Analitičari već mjesecima raspravljaju o mogućnosti da Lagarde prije isteka mandata napusti ECB kako bi preuzela neku od političkih ili međunarodnih funkcija. No pravo pitanje nije tko će je naslijediti, već što bi takav potez značio u trenutku kada se eurozona suočava s rastućim fiskalnim problemima, prije svega u Francuskoj.
Francuska postaje novi europski problem
Godinama su investitori najveće rizike unutar eurozone povezivali s Grčkom, Italijom ili Španjolskom. Danas se sve više pozornosti usmjerava prema Francuskoj, drugom najvećem gospodarstvu monetarne unije.
Francuski javni dug dosegnuo je razinu od približno 120 posto BDP-a, dok proračunski deficit premašuje pet posto gospodarske aktivnosti. Istodobno, gospodarski rast slabi, a politički sustav ulazi u razdoblje povećane nestabilnosti pred predsjedničke izbore.
Takva kombinacija predstavlja ozbiljan izazov. Država koja već troši više nego što stvara suočava se s ograničenim prostorom za dodatna zaduženja, dok tržišta postaju sve osjetljivija na fiskalne rizike. Posljedica je rast prinosa na francuske državne obvezniceObveznica (engl. bond), ili zadužnica (obligacija), dužni..., što automatski povećava troškove financiranja države.
Zašto tržišta strahuju od vakuuma u ECB-u
U normalnim okolnostima promjena na čelu centralne banke bila bi rutinski proces. Međutim, današnje okolnosti daleko su od normalnih. Investitori ne kupuju državne obveznice samo na temelju ekonomskih pokazatelja nego i na temelju povjerenja u institucije. ECB je posljednjih desetljeća izgradio reputaciju posljednje linije obrane eurozone. Tijekom dužničke krize spašavao je financijska tržišta snažnim intervencijama i programima otkupa obveznica.
Upravo zato svaki signal slabljenja vodstva dolazi u osjetljivom trenutku. Čim predsjednik ili predsjednica centralne banke najavi odlazak, počinju kalkulacije o nasljednicima, njihovim prioritetima i mogućim promjenama monetarne politike. Takva neizvjesnost često nije prijatelj tržišta. Ako se istodobno pojave sumnje u održivost francuskih javnih financija, investitori bi mogli postati znatno oprezniji prema europskoj imovini.
Prevelika da bi propala, prevelika da bi bila spašena
Najveća zabrinutost proizlazi iz činjenice da Francuska nije Grčka. Dok je eurozona tijekom prethodne krize mogla organizirati pomoć manjim ekonomijama, problemi druge najveće članice predstavljali bi potpuno drukčiji izazov.
Francuska je toliko velika da bi njezini financijski problemi automatski postali problemi cijele eurozone. Svako ozbiljnije narušavanje povjerenja na tržištu francuskih obveznica moglo bi izazvati domino-efekt na europske banke, mirovinske fondove i državni dug drugih članica monetarne unije. Zbog toga investitori pažljivo promatraju svaki politički signal iz Pariza i svaki institucionalni signal iz Frankfurta.
Pred Europom je test povjerenja
Odlazak Christine Lagarde sam po sebi ne mora predstavljati problem. Međutim, tajming bi mogao biti ključan. Europa danas ne pati od nedostatka monetarnih instrumenata, nego od manjka političke stabilnosti i fiskalne discipline.
U takvom okruženju pitanje nasljednika na čelu ECB-a postaje mnogo više od personalne odluke. To je test povjerenja u sposobnost europskih institucija da upravljaju sljedećom potencijalnom krizom.
Tržišta zasad ostaju mirna. No povijest eurozone pokazala je da se financijske krize rijetko razvijaju postupno. Najčešće počinju onda kada ulagači prestanu vjerovati da netko čvrsto drži kormilo. Upravo zato eventualni odlazak Lagarde dolazi u trenutku kada Europa najmanje može priuštiti dodatnu neizvjesnost.
