Europska unija želi prekinuti ovisnost o ruskom plinu, ali tržište trenutačno radi upravo suprotno. U prvim mjesecima ove godine uvoz ruskog plina ponovno je porastao, i to neposredno prije nego što na snagu stupe nove zabrane koje bi trebale trajno zatvoriti to poglavlje europske energetske politike.
Prema najnovijem izvješću ACER-a, agencije koja okuplja nacionalne energetske regulatore, uvoz ruskog plina plinovodima povećan je sedam posto, dok je uvoz ukapljenog prirodnog plina (LNG) porastao 11 posto u odnosu na isto razdoblje prošle godine. Najizraženiji rast zabilježen je nakon ožujka.
Na prvi pogled podaci izgledaju kao korak unatrag. U stvarnosti pokazuju kako tržište reagira kada zna da se približava kraj postojećih pravila.
Zašto Europa sada kupuje više ruskog plina?
Odgovor nije politički nego komercijalan.
Dobavljači i kupci ubrzavaju isporuke iz postojećih dugoročnih ugovora prije nego što zabrane stupe na snagu. Novi ugovori za ruski plin praktično su zabranjeni od ožujka, dok će postojeći postupno isteći do kraja 2027. godine.
Takva strategija omogućuje kompanijama da iskoriste ugovorene količine bez kršenja europskih pravila. Istodobno smanjuje rizik od mogućih poremećaja u opskrbi kada zabrana postane potpuna.
Ratovi su ponovno promijenili energetsko tržište
Na rast uvoza nije utjecala samo regulatorna tranzicija.
Napetosti na Bliskom istoku povećale su neizvjesnost na globalnom tržištu ukapljenog prirodnog plina, zbog čega su europski kupci posegnuli za raspoloživim količinama iz Rusije. Analitičar tvrtke Kpler Ronald Pinto za Euronews ocjenjuje da su tržišni sudionici iskoristili svu fleksibilnost postojećih ugovora kako bi osigurali opskrbu u razdoblju povećanih geopolitičkih rizika.
To potvrđuje koliko je energetsko tržište postalo osjetljivo na svaki veći međunarodni sukob. Promjene u jednoj regiji danas gotovo trenutačno utječu na cijene i tokove energenata diljem svijeta.
Ovisnost nije nestala, samo se preselila
Iako se udio ruskog plina u europskoj potrošnji znatno smanjio u odnosu na razdoblje prije rata u Ukrajini, Rusija i dalje pokriva oko 12 posto potreba Europske unije.
No ta ovisnost više nije ravnomjerno raspoređena.
Mađarska i Slovačka ruskim plinom i dalje pokrivaju između 70 i 80 posto svojih potreba, dok je u Grčkoj taj udio oko 50 posto. Upravo će te zemlje biti među najvećim izazovima tijekom prijelaza na alternativne izvore opskrbe.
Pravi izazov tek dolazi
Najveći problem više nije pronaći plin.
Izazov je osigurati infrastrukturu koja će taj plin dovesti do srednje Europe.
Europska unija računa na veći uvoz LNG-a iz Sjedinjenih Američkih Država, povećanu proizvodnju u Rumunjskoj na Crnom moru te dodatne količine iz Azerbajdžana preko Južnog plinskog koridora. Važnu ulogu ima i LNG terminal na Krku, koji postaje jedno od ključnih ulaznih mjesta za opskrbu dijela srednje Europe.
Istodobno se otvara novo pitanje. Američki proizvođači LNG-a upozoravaju da bi stroža europska pravila o emisijama metana mogla smanjiti njihovu konkurentnost i ograničiti buduće isporuke prema europskom tržištu.
Energetska tranzicija ulazi u najskuplju fazu
Prije početka rata u Ukrajini Rusija je Europskoj uniji godišnje isporučivala između 150 i 157 milijardi kubičnih metara plina. Danas su te količine višestruko manje, ali proces potpunog odvajanja još nije završen.
ACER upozorava da se stvarni ekonomski učinci tek očekuju. Zabrana uvoza ruskog LNG-a stupa na snagu početkom 2027., dok će opskrba plinovodima biti potpuno ugašena tijekom druge polovice iste godine.
To znači da Europa ulazi u razdoblje u kojem najveći izazov više neće biti donošenje političkih odluka nego njihova provedba. Energetska sigurnost sve će više ovisiti o novim dobavnim pravcima, ulaganjima u infrastrukturu i sposobnosti tržišta da bez većih poremećaja zamijeni desetljećima dominantan izvor opskrbe.
