Europa želi trošiti manje nafte, ali posljednja energetska kriza otvara neugodno pitanje: koliko si rafinerijskih kapaciteta može dopustiti izgubiti prije nego što energetska tranzicija postane problem energetske sigurnosti?
Prema projekcijama S&P Global Energyja, europski rafinerijski kapaciteti do 2035. mogli bi pasti oko 20 posto, na nešto više od devet milijuna barela dnevno. Početkom stoljeća iznosili su približno 14 milijuna.
Smjer je jasan.
Ali rat s Iranom pokazuje što se događa kada Europa smanji vlastitu preradu, a opskrba iz drugih dijelova svijeta postane nesigurna.
Rafinerije danas zarađuju, ali investitori gledaju 2035.
Aktualna kriza na Bliskom istoku privremeno je potpuno promijenila ekonomiku rafinerija.
Poremećaji u opskrbi smanjili su dostupnost naftnih derivata, dok europske i američke rafinerije rade uz visoku iskorištenost kapaciteta. Marže su snažno porasle.
Posebno je napeto tržište dizela.
Više od petine rafinerijskih kapaciteta Bliskog istoka bilo je izvan pogona, dok su dodatni poremećaji pogodili rusku preradu. U SAD-u je diesel crack spread, razlika između cijene dizela i sirove nafte, sredinom kolovoza prvi put premašio 100 dolara po barelu.
Financa.ba već je analizirala kako rast cijena energenata i skuplji dizel povećavaju inflacijske rizike.
Za postojeće rafinerije to znači vrlo profitabilno razdoblje.
Za gradnju novih – gotovo ništa.
Investitor ne pita koliko rafinerija može zaraditi tijekom današnje krize. Pita koliko će benzina i dizela Europa trebati 2035. ili 2040.
Tu je odgovor puno manje privlačan.
Električni automobili mijenjaju računicu
U prvoj polovici 2026. u Europi je registrirano više od 1,2 milijuna novih baterijskih električnih automobila, oko trećinu više nego godinu ranije.
Za rafinerije to znači postupno smanjivanje jednog od najvećih tržišta.
Uz to dolaze stroži klimatski propisi, troškovi emisija i velika ulaganja potrebna za modernizaciju postrojenja.
Zato vodeći analitičar S&P Globala za rafinerijski sektor Daniel Evans smatra da ni rat s Iranom nije promijenio dugoročnu putanju europske industrije.
Kriza može produljiti život pojedinih postrojenja. Teško će pokrenuti gradnju novih.
Današnje visoke marže mogu spasiti rafineriju na nekoliko godina. Ne mogu investitoru garantirati da će imati dovoljno kupaca za dvadeset.
Europa je već izgubila dio kapaciteta
Ovo nije samo projekcija za 2035.
Samo tijekom prošle godine Europa je izgubila približno 500.000 barela dnevno rafinerijskog kapaciteta.
Ujedinjeno Kraljevstvo posebno dobro pokazuje brzinu promjene. Nakon zatvaranja rafinerija Grangemouth i Lindsey ostalo je na samo četiri operativne rafinerije.
Ali zatvaranjem rafinerije ne nestaje i potražnja.
Europa i dalje treba dizel, benzin, zrakoplovno gorivo i druge derivate. Ono što ne proizvede sama mora uvesti.
Nakon prekida dotoka ruskog dizela tržište se snažnije okrenulo SAD-u, Bliskom istoku i Indiji.
Tako se pojavljuje novi rizik.
Europa je nakon ruske invazije na Ukrajinu smanjivala energetsku ovisnost o Moskvi. Ako nastavi koristiti milijune barela derivata dnevno, a sve ih manje proizvodi kod kuće, dio ovisnosti samo seli prema drugim dobavljačima.
U normalnim okolnostima to može biti racionalno. Gorivo se proizvodi ondje gdje je jeftinije, a Europa ga uvozi.
U krizi računica izgleda drukčije.
Najjeftinija rafinerija nije nužno i najkorisnija ako je tisućama kilometara udaljena od tržišta koje hitno treba gorivo.
Bruxelles ponovno gleda rafinerije kao stratešku infrastrukturu
Zato se mijenja i politički ton.
Europska komisija počela je detaljnije mapirati rafinerijske kapacitete i potrebe kontinenta kako bi procijenila koliko domaće prerade Europa mora zadržati radi sigurnosti opskrbe.
Planirano je i praćenje proizvodnje, uvoza, izvoza i zaliha goriva kroz novi Fuel Observatory.
To je važna promjena perspektive.
Pitanje više nije samo kako smanjiti potrošnju fosilnih goriva.
Sve više postaje i koliko infrastrukture za njihovu preradu Europa mora zadržati dok tranzicija traje.
F-35 i Leopard ne mogu čekati punionicu
Tu rasprava prestaje biti samo energetska.
Dev Sanyal, izvršni direktor VAROPreema, kompanije koja opskrbljuje značajan dio europskog tržišta goriva, problem je ilustrirao jednostavnim primjerom: borbeni zrakoplovi F-35 i tenkovi Leopard ne mogu se pokretati vodikom.
Poanta ide dalje od vojske.
Osobni automobili mogu se relativno brzo elektrificirati. Zrakoplovstvo, pomorstvo, dio teškog transporta i obrana mnogo su teži za dekarbonizaciju.
Europa zato može istodobno smanjivati ukupnu potrošnju nafte i još desetljećima trebati mogućnost proizvodnje strateških goriva.
Tko će platiti rafineriju koju tržište ne želi?
Tu dolazimo do ključnog pitanja.
Tržišna logika govori da starije i manje europske rafinerije treba zatvarati. Potražnja će dugoročno padati, troškovi poslovanja su visoki, a modernizacija skupa.
Sigurnosna logika govori nešto drugo.
Državama može trebati kapacitet koji nije posebno profitabilan u normalnim vremenima, ali postaje strateški važan tijekom krize.
Privatni investitor teško će ga održavati samo zbog mogućnosti da će jednoga dana biti potreban.
Ako Europa želi zadržati takve rafinerije, morat će odlučiti koliko je spremna platiti za sigurnost koju tržište samo neće financirati.
To može značiti stabilnija regulatorna pravila, pomoć u modernizaciji i dekarbonizaciji ili drukčiji tretman domaćih rafinerija u odnosu na uvozna goriva.
Projekcija za 2035. na papiru izgleda logično: manje automobila na benzin i dizel znači manje potrebnih rafinerija.
Krize pokazuju drugu stranu računice.
Europa zato ne mora birati između energetske tranzicije i rafinerija. Mora odlučiti koliko rafinerijskih kapaciteta treba zadržati dok tranzicija ne bude dovoljno daleko da ih zaista više ne treba.
