Usvajanje Zakona o Južnoj plinskoj interkonekciji označava jedan od najvažnijih energetskih poteza u Bosni i Hercegovini u posljednjih nekoliko desetljeća. No iza političkih poruka o “strateškom projektu” krije se kompleksnija realnost — spoj stvarne potrebe za diverzifikacijom, velikih investicijskih ambicija i niza otvorenih pitanja o modelu realizacije.
Ovo više nije samo priča o plinovodu. Riječ je o pokušaju redefiniranja cijelog energetskog sustava zemlje.
Kraj ovisnosti o jednom pravcu
Trenutačni plinski sustav BiH ima jasnu slabost: oslonjen je na jedan izvor i jedan ulazni pravac. Južna interkonekcija prvi put otvara alternativu — povezivanje s hrvatskim sustavom i pristup globalnom tržištu ukapljenog plina putem LNG terminala na Krku.
To znači da plin više ne bi bio isključivo geopolitičko pitanje, nego i tržišno.
U praksi, to donosi:
- veću sigurnost opskrbe
- mogućnost pregovaranja o cijenama
- smanjenje političkog rizika
Za zemlju koja je desetljećima bila vezana uz jedan dobavni kanal, to je ključna promjena.
Pravna neizvjesnost: pitanje državne imovine
Jedno od ključnih, ali često zanemarenih pitanja koje može presudno utjecati na dinamiku realizacije projekta jest Zakon o državnoj imovini.
Iako se Južna interkonekcija predstavlja kao tehnički i energetski projekt, njezina provedba u praksi duboko zadire u neriješene imovinsko-pravne odnose na razini države.
Trasa plinovoda neminovno prolazi kroz zemljište koje ulazi u kategoriju državne imovine, a u uvjetima nepostojanja jedinstvenog zakonskog okvira — uz još uvijek važeću zabranu raspolaganja tom imovinom — svaki korak, od eksproprijacije do izdavanja dozvola, ulazi u zonu pravne i institucionalne neizvjesnosti.
To otvara prostor za političke blokade, potencijalne sudske sporove i dodatno povećava rizik za investitore.
Istodobno, upravo zbog svoje strateške važnosti za energetsku sigurnost i diverzifikaciju opskrbe, Južna interkonekcija stvara snažan institucionalni pritisak da se pitanje državne imovine konačno sistemski riješi.
U tom smislu, projekt prerasta vlastite okvire i postaje svojevrsni test sposobnosti države da zatvori jedno od najdugotrajnijih pravnih pitanja i paralelno realizira velike infrastrukturne investicije.
Od cjevovoda prema mreži
Jedna od najvažnijih, ali manje vidljivih dimenzija projekta jest njegova unutarnja struktura.
Južna interkonekcija ne završava na ulazu u Hercegovinu. Planirano je povezivanje s postojećom mrežom u srednjoj Bosni, s ključnom točkom u Travniku. Time se projekt širi prema Sarajevu, Tuzli i industrijskim zonama.
Posebnu težinu ima aktiviranje postojeće, ali neiskorištene infrastrukture poput dionice Zenica – Travnik, koja bi prvi put dobila funkcionalnu ulogu u sustavu.
To znači da projekt ne gradi sve od početka — nego kombinira novu i postojeću infrastrukturu u jedinstvenu mrežu.
Plin kao oslonac nove elektroenergetike
Najambiciozniji dio projekta nije sama distribucija plina, nego njegova buduća uloga u proizvodnji električne energije.
Planovi predviđaju izgradnju više plinskih elektrana, najčešće spominjanih u Tuzli, Kaknju i Mostaru. Ukupni kapacitet od oko 1.200 MW u teoriji bi mogao pokriti značajan dio domaće potrošnje električne energije.
Razlog za takav pristup je jasan:
plinske elektrane omogućuju fleksibilnu proizvodnju koja nadopunjuje obnovljive izvore poput vjetra i sunca.
U tom smislu, plin postaje prijelazno gorivo — most između fosilnog i obnovljivog energetskog sustava.
Investicija koja nadilazi plinovod
Procjene govore da bi sama interkonekcija mogla koštati oko 350 milijuna eura, dok ukupni projekt — uključujući elektrane i širenje mreže — doseže i do 1,5 milijardi eura.
To ovaj projekt svrstava među najveće infrastrukturne investicije u BiH.
No veličina investicije otvara i pitanje financijske održivosti:
- kolika je realna potražnja za plinom
- hoće li se investicija isplatiti kroz potrošnju
- i koliko će tranzicija prema zelenoj energiji utjecati na dugoročnu isplativost
Investitor kao presedan
Jedan od najkontroverznijih aspekata projekta je način definiranja investitora.
Zakon izravno navodi AAFS Infrastructure and Energy kao nositelja projekta, što predstavlja presedan u domaćoj praksi.
Takav pristup ubrzava proces, ali otvara ozbiljna pitanja:
- zašto nije proveden klasični konkurentski postupak
- kako će biti definirani odnosi s državom
- i koliki je stvarni rizik za javni sektor
Ovo je dio projekta koji će u narednom razdoblju biti pod najvećim povećalom.
Između strategije i izvedbe
Federalni ministar Vedran Lakić naglašava da je zakon tek početak — slijede međunarodni sporazumi, ugovori, dozvole i rješavanje imovinskih odnosa.
Upravo u tim fazama često dolazi do zastoja.
Drugim riječima, projekt je politički pokrenut — ali još nije operativno osiguran.
Potencijal velik, ali izvedba ključna
Južna plinska interkonekcija ima sve elemente strateškog projekta:
- diverzifikaciju opskrbe
- modernizaciju infrastrukture
- povezivanje s europskim energetskim sustavom
No istovremeno nosi i niz rizika:
- institucionalnih
- financijskih
- i tržišnih
Ako se realizira u planiranom obliku, može označiti stvarni energetski zaokret u BiH. Ako ne — postoji opasnost da ostane još jedan veliki projekt koji nikada nije u potpunosti zaživio.
Zakon je tek početak — stvarni ishod ovisi o tome može li se projekt provesti kroz dozvole, financiranje i infrastrukturu. Sljedeći koraci zato neće biti samo tehnički, nego i test institucionalne sposobnosti da se ovakav projekt zaista dovede do kraja.
