Postoji nekoliko verzija čuvene anegdote iz života Pablo Picasso-a, velikog španjolskog umjetnika koji je živio u prvoj polovini prošlog stoljeća. Jedne prilike Pablo Picasso je prodavajući umjetninu kojoj je autor, tražio nerazumno mnogo novca. Mit ili ne, ova anegdota je ušla u poslovnu literaturu kao “Picasso-v paradoks”.
Pablo Picasso prodaje
Zajedničko u svim verzijama ovog događaja iz Picasso-vog života je da je slikaru prišla gospođa iz visokog društva pruživši mu salvetu. Zamolila je Picasso-a da joj nešto na salveti nacrta. Rekla je da će joj biti zadovoljstvo da plati koliko slikar kaže.
Picasso je izvadio olovku iz džepa i na salveti nacrtao kozu za nekoliko trenutaka.
„To će vas koštati 10 tisuća dolara“, rekao je i pružio gospođi nalogodavcu iscrtanu salvetu.
„Ali, to ste nacrtali za manje od 30 sekundi!“, zapanjena iznosom gospođa se pobunila.
„Ne“, mirno je odreagovao Piccaso. „Trebalo mi je 40 godina da ovo nacrtam“, dodao je.
Manje vremena isto novca
Biografije velikih umetnika bilježi mnogo sličnih situacija. Tako je i američki slikar James McNeill Whistler na jednoj od sudskih parnica sa likovnim kritičarem potvrdio da je jednu svoju sliku naplatio 100 guinea (stari britanski zlatnik).
„Oho! Dva dana! Sliku koju ste izradili za dva dana naplatili ste 100 guinea!“, optuživali su Whistler-a.
„Ne, naplatio sam životno znanje“, odgovorio je Whistler.
Priča o bravaru
Priča o bravaru ima sličnu poruku – uloženo vrijeme, rad i iskustvo koštaju i moraju se naplatiti.
„Početnik bravar završi posao za sat vremena i naplati 100 dolara. Mušterija je zadovoljna. Nekoliko godina kasnije, taj isti bravar radom stiče vještinu i znanje i dolazi na poziv kod stare mušterije. Ovoga puta on popravlja bravu za 15 minuta i naplaćuje isti iznos. Odlično, ali radio je samo 15 minuta za isti novac. Kako može naplatiti istih 100 dolara?!“.
Baš kao i u “Picasso-vom paradoks-u”, bravar nudi isti rezultat za isti novac samo ulaže manje vremena. Korisnik usluge njenu vrijednost doživljava potpuno drugačije. “Kako možete naplatiti isti iznos za posao u koji ste uložili znatno manje vremena?’.
Šta je vrijednost?
Ovim primjerom se poziva na razmišljanje o krajnjim rezultatima koji su daleko važniji od novca i utrošenog vremena.
„Ne treba da se bavite satima koje vaši zaposlenici potroše da bi završili svoj posao ili mjestom odakle ga obavljaju. To je sve nebitno. Broje se razultati. Ako brinete o tome koliko rade i gdje rade, trebat će vam za to mnogo mentalne energije i vremena. To sebi ne možete priuštiti“.
Ukoliko želite riješiti Picasso-v paradoks, morate razdvojite uloženo vrijeme i trošak.
Ono što vrijedi je da je korisnik vaše usluge zadovolja. Koliko je vama trebalo vremena, nebitno je. Možda ste uložili u software ili bilo koju vrstu automatizacije koje će vam značajno uštedeti vrijeme u poslu. To se ne tiče vašeg klijenta, to je vaše ulaganje koje će također ući u cijenu. Tako je i Picasso naplatio vlastito vrijeme, rad, talenat i ime i prezime, na kraju.
Naplaćuje se ono što je krajnji rezultat – Picasso-va koza na salveti ili brava koja besprijekorno radi.
„Ako ste zaista dobri u nečemu, možda je vaših sat vremena nečijih 10 sati da biste na kraju ponudili isti prizvod koji predstavlja vrijednost“
