Još 1980‑ih psiholog Philip Tetlock dokazao je da mnogi ugledni analitičari nisu bili ništa bolji od „majmuna koji igraju pikado“ kad je riječ o predviđanju političkih i ekonomskih događaja. Njegova istraživanja dovela su do pojma „superforecaster“ – skupine ljudi koji, zahvaljujući analitičkom razmišljanju, otvorenosti i spremnosti na priznanje pogrešaka, postižu iznimnu točnost u prognozama.
Danas, četiri desetljeća kasnije, Tetlockov rad dobiva neočekivani nastavak: AI sustavi poput velikih jezičnih modela (LLM‑ova) počinju se natjecati s ljudima u predviđanju budućnosti. Projekt ForecastBench, koji vodi Tetlockov institut, pokazuje da najbolji AI sustavi već dosežu 68,8 bodova na indeksu točnosti – gotovo jednako kao ljudski superforecasteri s 68,9 bodova.
Što zapravo znače ti brojevi?
Savršeni prognozer, koji bi uvijek bio u pravu, imao bi rezultat 100. Onaj koji bi sve događaje procjenjivao kao 50‑50 šanse, bio bi na razini slučajnosti – oko 50 bodova. Dakle, rezultat od 68‑69 bodova znači da su i ljudi i strojevi daleko od savršenstva, ali znatno bolji od nagađanja.
Zanimljivo je da obični LLM‑ovi, bez posebnog treninga, postižu oko 61 bod, što ih čini tek malo slabijima od prosječnog ljudskog analitičara. Drugim riječima, AI već sada „razmišlja“ gotovo kao čovjek kad je riječ o vjerojatnosti budućih događaja.
Harford upozorava da prognoze ne služe samo za opis budućnosti – one je mogu oblikovati. Ako najmoćnije korporacije koriste AI za predviđanje tržišnih kretanja, političkih odluka ili društvenih trendova, pitanje kontrole postaje presudno. Autorica Carissa Véliz u knjizi Prophecy: Prediction, Power, and the Fight for the Future upozorava: „Jedini način da sa sigurnošću znamo gdje će netko biti sutra jest da ga tamo stavimo.“
Drugim riječima, prognoze mogu postati samoprovodeće proročanstvo – ako ih donose oni koji imaju moć da ih ostvare.
Zašto ne smijemo prepustiti budućnost strojevima
Harford zaključuje da, iako AI može biti precizan, proces predviđanja ima vrijednost sam po sebi. Sudjelovanje u prognozama potiče ljude na razmišljanje, suradnju i razumijevanje različitih perspektiva. Tetlock je pokazao da „turniri predviđanja“ čak smanjuju političku polarizaciju, jer zahtijevaju otvoren um i spremnost na priznanje pogrešaka.
Zato, prije nego što prepustimo budućnost algoritmima, trebali bismo se zapitati: hoćemo li izgubiti ono što nas čini ljudima – sposobnost da promišljamo, sumnjamo i učimo iz pogrešaka?
AI možda može predvidjeti budućnost, ali ne može razumjeti njezinu svrhu. U svijetu financija, politike i biznisa, gdje svaka odluka oblikuje stvarnost, Harfordov tekst podsjeća da tehnologija nikada ne smije zamijeniti ljudsku prosudbu – samo je može nadopuniti.
