U trenutku kada kineski proizvođači vjetroturbina osvajaju svjetsko tržište rekordnim tempom, europski industrijski lideri razmatraju neočekivani potez — spajanje snaga. Cilj? Stvoriti dovoljno velikog i otpornog igrača koji može parirati azijskim konkurentima i zadržati tehnološku neovisnost kontinenta.
Kineski val koji prijeti Europi
Prema podacima Global Wind Energy Councila, izvoz kineskih vjetroturbina u posljednjih deset godina porastao je više od deset puta. Kompanije poput Goldwinda, Envisiona i Ming Yanga dominiraju tržištem zahvaljujući nižim troškovima proizvodnje, masovnoj državnoj podršci i agresivnoj ekspanziji na tržišta Latinske Amerike, Bliskog istoka i Afrike.
Za razliku od njih, europske kompanije još uvijek najveći dio narudžbi ostvaruju u Europi i Sjevernoj Americi — tržištima koja su zasićena i rastu sporije.
Europski sektor vjetroturbina već je prošao nekoliko spajanja, no tržište ostaje previše raspršeno. Vestas, Siemens Gamesa i Nordex djeluju samostalno, svaka s vlastitim lancem opskrbe i istraživačkim kapacitetima.
Stručnjaci upozoravaju da bi konsolidacija mogla donijeti veće investicije u inovacije, otpornost na cjenovne pritiske i bolju pregovaračku poziciju prema dobavljačima. No, politička pitanja i antimonopolska pravila EU-a čine proces iznimno složenim.
Politička i strateška dilema
„Moramo razjasniti što želimo s političkog stajališta, pa tek onda vidjeti koje su opcije izvedive“, poručuju europski dužnosnici.
Ideja o stvaranju „energetskog Airbusa“ — zajedničkog europskog giganta koji bi ujedinio proizvodnju, istraživanje i izvoz — sve češće se spominje u industrijskim krugovima. Takav projekt zahtijevao bi koordinaciju između vlada, regulatora i privatnog sektora, ali bi mogao osigurati dugoročnu konkurentnost Europe u zelenoj tranziciji.
Troškovna prednost Kine
Kineski proizvođači imaju 20–40 % niže troškove po megavatu instalirane snage, što im omogućuje agresivno cjenovno pozicioniranje. Uz to, kontroliraju gotovo cijeli lanac vrijednosti — od čelika i elektronike do baterija i logistike.
Europske kompanije, suočene s višim troškovima rada i strožim ekološkim standardima, teško mogu pratiti taj tempo bez zajedničke strategije.
Ako Europa želi zadržati vodeću ulogu u obnovljivim izvorima energije, morat će prevladati nacionalne interese i razmisliti o stvaranju jedinstvenog industrijskog bloka. U protivnom, kineski proizvođači mogli bi uskoro dominirati i europskim tržištem — ne samo cijenom, nego i tehnologijom.
