US Open ove će godine podijeliti rekordnih 108 milijuna dolara. Pobjednicima pojedinačne konkurencije pripast će po 5,5 milijuna, a čak će i poraz u prvom kolu vrijediti 140.000 dolara.
To su najveće nagrade u povijesti Grand Slam turnira.
Ali najvažnija brojka u ovoj priči možda uopće nije 108 milijuna.
To je 22 posto.
Toliko udjela u prihodima Grand Slamova tenisači žele izboriti do 2030. Ako uspiju, neće samo povećati nagradne fondove. Promijenit će poslovni model profesionalnog tenisa i odnos moći između sportaša i četiri najvrjednija turnira.
108 milijuna dolara je odgovor na pritisak
US Open povećao je nagradni fond 20 posto, s prošlogodišnjih 90 na 108 milijuna dolara. U samo dvije godine rast iznosi oko 44 posto.
Pobjednici muškog i ženskog singla dobit će po 5,5 milijuna dolara, deset posto više nego lani.
Još je veći rast na početku turnira. Poraz u prvom kolu donosi 140.000 dolara, odnosno 27 posto više nego prošle godine.
US Open uvodi i dva milijuna dolara vrijedan program podrške igračima, dok su sva četiri Grand Slama dogovorila osnivanje zajedničkog Grand Slam Player Advisory Councila.
Sve to pokazuje da su organizatori čuli nezadovoljstvo tenisača .
Ali još nisu prihvatili njihov najvažniji zahtjev.
Tenisači ne žele samo veći ček.
Srž spora nije iznos pojedinačne nagrade.
Oni traže da Grand Slamovi za nagradne fondove izdvajaju najmanje 16 posto svojih prihoda te da taj udio do 2030. naraste na 22 posto.
Razlika je velika.
Danas organizator može ostvariti rekordne prihode i sam odlučiti koliko će povećati nagradni fond. Može ga povećati 20 posto, pet posto ili gotovo ništa.
Kod podjele prihoda više nema iste diskrecije.
Ako turnir zarađuje više, više dobivaju i igrači.
Time se nagrada prestaje promatrati kao trošak organizatora i postaje unaprijed definirani dio prihoda koji pripada sportašima.
Upravo zato rekordnih 108 milijuna dolara ne zatvara raspravu.
Zašto baš 15 minuta?
Koliko je tenisačima i tenisačicama važna promjena modela pokazali su tijekom Roland Garrosa.
Dio vodećih tenisača ograničio je medijske obveze na 15 minuta. Broj je odabran kao simbol približno 15 posto prihoda koje Grand Slamovi prema procjenama sada vraćaju igračima kroz nagradne fondove.
Njihov zahtjev nije bio samo „platite nas više“.
Poruka je bila: ako smo ključni dio proizvoda koji prodajete, želimo sudjelovati u njegovu ekonomskom rastu.
Na Wimbledonu je bio planiran nastavak prosvjeda, ali je suspendiran nakon razgovora s organizatorima.
US Open sada odgovara rekordnim fondom i novim institucionalnim kanalom za razgovore.
Ipak, formula podjele prihoda još nije dogovorena.
Tko zapravo stvara vrijednost Grand Slama?
Tu spor postaje puno zanimljiviji od tenisa.
Grand Slam organizator osigurava stadione, infrastrukturu, zaposlenike, marketing, televizijsku produkciju, sigurnost i komercijalne ugovore. Preuzima velik dio organizacijskog i financijskog rizika.
Ali postoji nešto što ne može proizvesti.
Jannika Sinnera. Carlosa Alcaraza. Arynu Sabalenku. Ili sljedeću generaciju zvijezda zbog kojih milijuni ljudi kupuju ulaznice, pretplate i gledaju prijenose.
Bez turnira nema pozornice. Bez igrača nema proizvoda.
Pitanje je kako podijeliti vrijednost koju zajedno stvaraju.
U velikim američkim profesionalnim ligama odgovor se uglavnom traži kroz kolektivne ugovore i podjelu prihoda između vlasnika i sportaša.
Profesionalni tenis razvijao se drukčije.
Igrači su praktički samostalni poduzetnici. ATP i WTA vode svoje turneje, dok Australian Open, Roland Garros, Wimbledon i US Open imaju zasebnu strukturu i iznimnu tržišnu moć.
Postoje samo četiri Grand Slama.
Tenisač ih praktički ne može zamijeniti drugim turnirom jednake vrijednosti.
140.000 dolara pokazuje zašto je model važan
Zato rasprava nije samo borba milijunaša za još veće milijune.
Povećanje nagrade za prvo kolo sa 110.000 na 140.000 dolara možda bolje pokazuje što promjena znači od pobjedničkog čeka od 5,5 milijuna.
Igrači sami financiraju trenere, putovanja, smještaj, fizioterapeute i druge troškove. Nemaju klub koji svakog mjeseca isplaćuje plaću.
Za najbolje na svijetu to nije egzistencijalni problem.
Za igrača koji pokušava ostati među prvih 100 ili 150 može biti.
Veći udio prihoda zato može povećati financijsku održivost profesionalnog tenisa dalje od samog vrha.
A upravo je tu važna razlika između povremenog povećanja nagradnog fonda i trajne formule.
Jedno ovisi o odluci organizatora.
Drugo postaje dio sustava.
Od nagradnog fonda do pregovaračke moći
Osnivanje Grand Slam Player Advisory Councila zato ne treba promatrati samo kao još jedno sportsko vijeće.
Ako dobije stvarnu ulogu u razgovorima o prihodima, dobrobiti i uvjetima natjecanja, ono može biti prvi korak prema formalnijem odnosu između tenisača i Grand Slamova.
To je ono što sadašnji spor čini važnim.
Igrači pokušavaju prijeći iz pozicije primatelja nagrada u poziciju ekonomskih partnera.
To ne znači da bi trebali dobivati sav prihod koji generiraju turniri. Grand Slamovi imaju velike troškove i financiraju šire teniske sustave svojih zemalja.
Ali zahtjev za 22 posto mijenja početno pitanje.
Više nije: koliko će nam organizator ove godine ponuditi?
Postaje: koliki dio zajednički stvorene vrijednosti pripada igračima?
Najvažnija brojka nije 108 milijuna
US Open je rekordnim fondom napravio velik korak.
Ali tenisačima je važnije što će se dogoditi nakon što posljednji ček ove godine bude isplaćen.
Ako ne dobiju formulu podjele prihoda, 108 milijuna dolara ostat će iznimno velik nagradni fond koji je organizator odlučio ponuditi.
Ako do 2030. izbore 22 posto, dogodit će se nešto mnogo veće.
Grand Slamovi više neće samo određivati koliko će platiti igračima. Tenisači će imati unaprijed dogovoreno pravo na dio poslovnog uspjeha turnira.
To bi promijenilo njihov položaj od dobitnika nagrade prema partnerima u stvaranju vrijednosti.
I zato najveća brojka ovogodišnjeg US Opena možda nije 108 milijuna dolara.
To je 22 posto – jer iza nje više nije pitanje koliko vrijedi osvojiti Grand Slam, nego koliko vrijede ljudi bez kojih Grand Slama nema.
