Svijet ove godine očekuje drugu najveću proizvodnju žitarica u povijesti. Globalne zalihe i dalje su na razini koju FAO smatra relativno ugodnom. Ipak, cijene hrane ponovno rastu.
U kolovozu su porasle 1,9% u odnosu na srpanj. Šećer je u samo mjesec dana poskupio 11,9%, dok je pšenica sada 15% skuplja nego prije godinu dana.
Ako hrane ima dovoljno, zašto postaje skuplja?
Odgovor je važan i za kupce i za kompanije: tržište ne određuje samo koliko hrane danas postoji, nego i koliko je sigurno da će sutra biti proizvedena ondje gdje se očekuje i bez problema stići do kupca.
Cijene hrane sada plaćaju i rizik
Prema najnovijem FAO Food Price Indexu, indeks globalnih cijena hrane u kolovozu je dosegnuo 133,3 boda, 2,5% više nego prije godinu dana. Još je 16,8% ispod povijesnog vrhunca iz ožujka 2022., pa današnje stanje nije povratak na tadašnje razine prehrambenog šoka.
Ali pritisak se ponovno širi na više skupina hrane.
Pšenica je u kolovozu poskupjela 2,6%. Na tržište utječu problemi s izvozom preko Crnog mora, slabiji izgledi proizvodnje u dijelovima Europe nakon vrućeg i suhog vremena te snažna međunarodna potražnja.
Šećer još bolje pokazuje kako nastaje nova cijena.
Njegov mjesečni skok od 11,9% ne znači da je svijet ostao bez šećera. Tržište reagira na ono što bi se moglo dogoditi sljedeće: vrućina i suša smanjile su izglede za šećernu repu u EU, El Niño povećava rizike u Aziji, a proizvodnja u ključnom brazilskom području slabija je.
Cijena zato ne govori samo koliko nečega imamo danas. Govori i koliko tržište vjeruje u sutrašnju ponudu.
Hrane ima. Problem je koliko smo sigurni da će tako ostati
Tu nastaje zanimljiv paradoks.
Istodobno s rastom cijena FAO procjenjuje da bi globalna proizvodnja žitarica u 2026. trebala iznositi oko 2,98 milijardi tona.
To je 2% manje od rekordne prošle godine, ali i dalje druga najveća proizvodnja u povijesti.
Globalne zalihe žitarica na kraju sezone 2027. procjenjuju se na 947,2 milijuna tona, dok bi omjer zaliha i potrošnje trebao iznositi 31,6%. FAO takvu razinu opisuje kao relativno ugodnu iz povijesne perspektive.
Današnji rast cijena hrane zato nije priča o praznim skladištima.
Ako vremenski uvjeti ugroze budući urod ili problemi u transportu otežaju izvoz, roba ne mora fizički nestati da bi cijena reagirala. Dovoljno je da poraste rizik da sutrašnja ponuda neće biti jednako sigurna kao današnja.
Šećer +11,9% ne znači 11,9% skuplji proizvod
To je važna razlika kada globalne brojke pokušavamo prevesti na račun u trgovini.
FAO ne mjeri maloprodajne cijene. Njegov indeks prati međunarodne cijene prehrambenih sirovina kojima se globalno trguje.
Između cijene šećera na svjetskom tržištu i cijene keksa, čokolade ili soka nalaze se ugovori s dobavljačima, zalihe, prerada, ambalaža, energija, transport, plaće i marže.
Zato skok sirovine od 11,9% ne znači da gotov proizvod mora poskupjeti jednako toliko.
Primjerice, kada bi šećer činio 10% ukupnog troška nekog proizvoda i cijeli se tržišni rast odmah prenio na proizvođača, izravni rast ukupnog troška bio bi oko 1,2%, a ne 11,9%.
Ako je cijena šećera ugovorena nekoliko mjeseci unaprijed, neposrednog udara možda neće ni biti. Problem se može pojaviti tek kada dođe vrijeme za novi ugovor.
Za kompaniju je zato korisnije pitati:
Koliki dio naših troškova ovisi o cijenama koje ne kontroliramo – i kada ćemo ih morati ponovno ugovarati?
Poskupljenje sirovine ne putuje ravno do police
Novo IMF-ovo istraživanje o prijenosu međunarodnih cijena na domaća tržišta pokazuje zašto se globalna promjena ne može jednostavno preslikati na maloprodajnu cijenu.
Autori su analizirali više od 30.000 parova međunarodnih i domaćih mjesečnih cijena. Na primjeru pšenice i riže pokazuju da se promjene međunarodnih cijena hrane na domaća tržišta prenose postupno i nepotpuno, uz velike razlike među proizvodima i zemljama.
Još je zanimljiviji drugi nalaz.
Rast međunarodnih cijena u pravilu se brže prenosi na domaće cijene nego njihov pad.
IMF pronalazi dokaz takozvanog ratchet effecta: domaće cijene osjetljivije su na međunarodna poskupljenja, posebno u kratkom roku, nego na pojeftinjenja.
To ne znači da svaki trgovac odmah prenosi rast cijene, a zadržava svaki pad. Istraživanje promatra cijeli lanac i velik broj tržišta.
Pokazuje, međutim, zašto ni povratak sirovine na nižu cijenu ne mora jednako brzo vratiti gotov proizvod na staru razinu.
Što novi rast znači za BiH?
Novi globalni pritisak dolazi na već visoku domaću cjenovnu bazu.
To je važnije od pokušaja da današnjih 11,9% kod šećera odmah pretvorimo u prognozu cijena na policama. Globalni šok može se prenijeti samo djelomično, s odgodom ili ga neko vrijeme mogu apsorbirati postojeći ugovori i zalihe.
Za domaća kućanstva pritom je bitno s koje razine novi rast počinje. Nedavno smo pokazali da kratkoročno smirivanje pojedinih cijena ne briše veliko povećanje troškova koje se nakupilo tijekom prethodnih godina.
Zato današnji FAO podatci nisu razlog za zaključak da nas čeka isti postotak poskupljenja u trgovinama.
Ali jesu signal da se nakon razdoblja smirivanja na globalnom tržištu ponovno pojavljuje pritisak koji će proizvođači, trgovci i kupci morati pratiti.
Najvažnija cijena možda nije ona koju plaćamo danas
Globalna skladišta nisu prazna. Proizvodnja žitarica ostaje vrlo visoka.
Ipak, kolovoški rast cijena hrane pokazuje koliko se brzo računica mijenja kada vremenski, geopolitički i logistički rizici počnu djelovati istodobno.
Za kupca je važno znati da današnji skok međunarodne cijene nije sutrašnja cijena na polici.
Za kompaniju je poruka konkretnija: nije dovoljno znati koliko danas plaća sirovinu. Važno je znati koliko dugo vrijedi ta cijena, kada istječu ugovori i koliko je poslovanja izloženo istoj sirovini ili dobavljaču.
Jer hrane trenutačno ima dovoljno.
Ono što ponovno postaje skuplje jest sigurnost da će je biti dovoljno na pravom mjestu, u pravo vrijeme i po cijeni na koju smo računali.
