Pandemija i rat u Ukrajini pokazali su koliko brzo pucaju globalni lanci opskrbe. Gospodarski stručnjaci misle da je globalizacija odavno izgubila zamah. Mnogi stručnjaci vide rat u Ukrajini, zajedno s pandemijom, kao prekretnicu – sada počinje deglobalizacija, kažu. Prekidaju se lanci opskrbe, troškovi rastu, ima nestašica. Pokazuje se slabost modela u kojem proizvođač u Njemačkoj čeka na dio iz Kine kako bi napravio bicikl, a zemlja istočne Afrike ovisi o pšenici iz Rusije.
Logika iza toga – proizvodi se tamo gdje je jeftino, svi se specijaliziraju za nešto i na kraju su svi bogatiji – dugo je donosila plodove. Ali ne svima.
„Nejednakost se povećala na međunarodnoj razini, ali i unutar industrijskih društava“, kaže Andreas Wirsching, profesor povijesti na Sveučilištu Ludwiga Maximiliana u Münchenu. Ekonomska globalizacija je imala „mnogo dobitnika, ali i mnogo gubitnika i to se ne može poreći”, kaže on.
U loše strane globalizacije Cora Jungbluth, gospodarska stručnjakinja u Zakladi Bertelsmann, ubraja i socijalne i ekološke posljedice. Radnici u razvijenim zemljama su doživjeli da radna mjesta odlaze tamo gdje je radna snaga jeftinija dok su „multinacionalne korporacije izmjestile prljave faze proizvodnje” u siromašnije zemlje, zaoštravajući tamošnje ekološke probleme.
A onda je došla pandemija
Već duže postoje naznake da je globalizacija u opadanju. Glavni pokazatelj je udio međunarodne trgovine u globalnom bruto-društvenom proizvodu (BDP). On je imao svoj vrhunac 2008. godine, prije početka svjetske krize i recesije.
„Odnos izvoza prema BDP-u širom svijeta znatno se povećao devedesetih i dvijetisućitih godina. Ali od financijske krize 2008. i 2009. taj odnos je stagnirao ili se smanjio“, kaže Douglas Irwin, profesor ekonomije na američkom Dartmouth Collegeu u New Hampshireu.
Irwin i drugi stručnjaci to dijelom pripisuju populizmu i protekcionističkim ekonomskim politikama. Ali ima i drugih bitnih čimbenika koji su prikočili globalizaciju. A onda je došla pandemija kao moćna kočnica. Je li itko prije i pomislio da bi u zapadnim trgovinama moglo nestati toaletnog papira? Ili da će paket na koji se inače čeka 4 do 5 dana sada doći tek za 4 do 5 tjedana, možda i više? Pandemija je dovela u pitanje proizvodnju po modelu just-in-time, kaže Megan Greene, gospodarska stručnjakinja na Harvard Kennedy School. Just-in-time podrazumijeva da svaki dio stiže odakle treba upravo kad je potreban u proizvodnji, umjesto da se skladišti. Tako se smanjuju troškovi.
Kako kaže Greene, od pandemije vlada logika „globalnih lanaca opskrbe, ali uvijek uz plan B“, tako da tvrtke nisu u škripcu ako se globalni lanci prekinu ili uspore.
Jungbluth naglašava da mnoge države ozbiljno razmišljaju o skraćivanju lanaca opskrbe – da sve imaju u susjedstvu. „Možda vrate kući neku proizvodnju, kako bi ključne sirovine i tehnologije bile blizu njihovih tvornica.“
Pa još i rat u Ukrajini
Upravo to je znak deglobalizacije. Sigurna isporuka, korak prema samodovoljnosti, umjesto efikasnosti i niske cijene koje nudi globalizacija. A onda još rat u Ukrajini i prateće sankcije. Radi se o ruskim energentima, ali i pšenici i suncokretu. „Vidimo da osjetno rastu cijene hrane kao posljedica rata, posebno pšenice i ulja“, kaže Irwin. To potiče inflacijuInflacija je povećanje opće razine cijena u određenom vre..., a u nekim zemljama Afrike i Bliskog istoka može izazvati i glad. „Vrhunac globalizacije je odavno iza nas“, kaže ekonomistica Greene. „Rekla bih da je napredak globalizacije daleko sporiji nego prije, ali još nismo na terenu deglobalizacije.“
Jungbluth pak naglašava da su posljednjih godina države pokušale smanjiti ovisnost o takozvanim kritičnim resursima iz drugih predjela, što je također korak prema deglobalizaciji. On zagovara tezu da politička polarizacija svijeta sve više vodi i ekonomskoj – jedan ekonomski blok bit će zapadni, a drugi blok autokratskih država Rusije i Kine, i njihovih najznačajnijih trgovinskih partnera.
„Svjedočimo povratku geopolitike, a i taj trend vodi deglobalizaciji, to jest pokušaju da se smanji ovisnost o državama koje nisu u vlastitom taboru“, kaže Jungbluth. Wirsching kaže da će se tek kasnije moći izvući ispravni zaključci. Ali da sada doživljavamo pandemiju i rat u Ukrajini kao dvije velike krize stopljene u jednu. „Kao suvremenici imamo osjećaj da se nešto temeljito mijenja“, zaključuje on, a prenosi DW.
