Plan jedne od najneobičnijih valutnih intervencija posljednjih desetljeća javnost je vidjela gotovo slučajno. Reutersov fotograf preko ramena američkog ministra financija Scotta Bessenta snimio je bilješku s planom kupnje japanskih jena u vrijednosti između pet i deset milijardi dolara.
Washington je 31. srpnja krenuo u akciju. No za kupnju jena nije prodavao vlastitu valutu.
Prodavao je eure.
Europska središnja banka o potezu nije bila unaprijed obaviještena. Predsjednica ECB-a Christine Lagarde i Bessent razgovarali su tek sljedećeg dana, nakon što je intervencija već provedena.
Na prvi pogled riječ je tek o izboru valute kojom će se financirati intervencija. No upravo taj izbor otvara šire pitanje: što se događa s odnosima unutar G7 kada jedna članica koristi valutu druge kako bi pomogla trećoj, bez prethodne koordinacije?
Zašto euro, a ne dolar?
Odgovor dobrim dijelom leži u američkoj politici snažnog dolara.
Da je Washington prodavao dolare i kupovao jene, tržišta su takav potez mogla protumačiti kao signal da američka administracija želi slabiju vlastitu valutu. To bi bilo teško pomiriti s politikom snažnog dolara koju Bessent javno zastupa.
Euro je omogućio drukčiji manevar. SAD je mogao povećati potražnju za jenom bez izravne prodaje dolara.
Za takvu operaciju Washington je imao i sredstva. Američki Fond za stabilizaciju tečaja, poznat kao ESF, među svojom deviznom imovinom drži upravo eure i jene. Službeni podaci američkog Ministarstva financija potvrđuju značajne rezerve u obje valute.
Operativni dio intervencije Washington je povjerio njujorškom Fedu, dok su za transakciju korištena sredstva ESF-a.
Financijski gledano, izbor eura ima logiku. Politički je znatno osjetljiviji.
Zašto je potez iznenadio ECB?
Za Frankfurt problem nije samo to što su se euri pojavili na prodajnoj strani tržišta. Važnije je što prethodne konzultacije nije bilo.
Financial Times navodi da je potez izazvao nelagodu unutar ECB-a. Pojedini dužnosnici smatraju da Washington time odstupa od načina na koji su vodeće zapadne monetarne institucije desetljećima komunicirale o velikim valutnim intervencijama.
Američka perspektiva je drukčija. Washington smatra da sam odlučuje koju će imovinu koristiti pri intervenciji, ovisno o okolnostima na tržištu.
Tu se zapravo susreću dva pogleda na istu transakciju.
Za SAD su euri dio vlastitih deviznih rezervi kojima može raspolagati. Za ECB potez ima šire značenje jer odluke velikih ekonomija mogu utjecati na euro i tržišna očekivanja.
Jen je samo dio veće priče
Zajedničke valutne akcije Washingtona i Tokija nisu novost, ali su rijetke. Jen su zajednički podupirali još 1998. godine. Intervencija G7 iz 2011. išla je u suprotnom smjeru: nakon potresa i tsunamija trebalo je obuzdati njegovo naglo jačanje.
Ovoga puta razlika nije samo u smjeru intervencije. Razlika je u tome što je Washington koristio euro bez prethodnog uključivanja ECB-a.
Američko uključivanje u obranu jena već je otvorilo pitanje spašava li Washington japansku valutu ili istodobno štiti vlastito tržište državnog duga. Sada je poznat detalj koji priču širi izvan odnosa Washingtona i Tokija: za kupnju jena SAD je koristio eure, bez prethodne koordinacije s ECB-om.
Time intervencija postaje i pitanje odnosa Washingtona i Frankfurta, ali i načina na koji članice G7 međusobno koordiniraju valutnu politiku.
Mijenjaju li se pravila unutar G7?
Valutne intervencije velikih gospodarstava desetljećima su se oslanjale na određenu razinu međusobne koordinacije. Ovaj put Washington i Tokio djelovali su bilateralno, dok Europa nije sudjelovala.
Reuters upravo u tome vidi mogući znak šire promjene: od multilateralnog djelovanja G7 prema transakcijskim dogovorima između pojedinih država. Takav pristup može biti brži, ali istodobno smanjuje predvidljivost sustava koji počiva na povjerenju među najvećim monetarnim vlastima.
To ne znači da je suradnja unutar G7 nestala. Ali pokazuje da se način na koji se ta suradnja provodi može mijenjati.
Zato nekoliko milijardi eura prodanih radi kupnje jena možda nije najvažnija brojka ove priče.
Važnije je što je Washington pokazao da je spreman djelovati bez prethodne koordinacije s jednim od svojih najvažnijih monetarnih partnera. Ako takav pristup postane pravilo, posljedice neće biti važne samo za jen ili euro, nego i za način na koji najveća svjetska gospodarstva zajedno upravljaju budućim tržišnim krizama.
