Negdje u skladištu visi haljina koju nitko nije poželio. Pokraj nje možda su tenisice u pogrešnim veličinama, torba iz kolekcije koja nije zaživjela ili stotine majica u boji za koju su analitičari prije šest mjeseci bili uvjereni da će biti hit.
Sve je proizvedeno. Materijal je plaćen. Rad je plaćen. Transport je plaćen. Roba je stigla u trgovine ili skladišta.
Nedostaje samo jedno: kupac.
Za modnu industriju neprodana odjeća nije samo estetski problem. To je kapital zarobljen na vješalici.
Koliko ozbiljan može biti pokazuje Kering. Vlasnik Guccija, Saint Laurenta, Bottege Venete i Balenciage ove godine želi smanjiti zalihe za milijardu eura. To ne znači da Kering ima milijardu eura robe koju nitko ne želi, nego da je smanjenje kapitala vezanog u zalihama postalo važan dio šireg restrukturiranja kompanije.
Istodobno se dogodilo nešto što cijeloj industriji dodatno mijenja računicu.
Europa je modnim kompanijama upravo otežala najradikalniji način rješavanja pogrešne procjene – uništavanje robe koju nisu prodale.
Od 19. srpnja stara računica više ne vrijedi
Od 19. srpnja 2026. velike kompanije u Europskoj uniji više ne smiju uništavati neprodanu odjeću, modne dodatke i obuću. Za srednja poduzeća zabrana počinje 2030.
O samoj zabrani uništavanja neprodane odjeće Financa.ba pisala je još u veljači. Sada je zanimljivije pitanje što se događa nakon što roba ostane.
Što napraviti s nečim što nitko nije kupio?
Prema procjenama Europske komisije, u Europi se svake godine uništavaju stotine tisuća tona tekstila i obuće prije nego što ih itko upotrijebi. U slučaju odjeće riječ je o približno četiri do devet posto proizvoda stavljenih na tržište.
Nova pravila prednost daju tome da proizvod ostane u uporabi – kroz prodaju, ponovnu uporabu, popravak, obnovu ili doniranje. Postoje iznimke, primjerice za oštećene i nesigurne proizvode.
Poruka proizvođačima ipak je prilično jednostavna:
najbolji način da riješite problem neprodane robe jest da je ne proizvedete previše.
A to je puno lakše reći nego napraviti.
Moda prodaje budućnost koju mora pogoditi unaprijed
Zamislite da danas morate odlučiti što će tisuće ljudi željeti nositi sljedećeg proljeća.
Koje boje? Koji kroj? Koliko komada? Koje veličine? U kojim gradovima? Po kojoj cijeni?
Na temelju tih odgovora naručujete materijal, rezervirate proizvodnju, organizirate logistiku i šaljete robu prema trgovinama.
A onda dođe neuobičajeno topla zima. Trend s društvenih mreža nestane prije nego što kolekcija stigne na police. Kupci počnu štedjeti. Ili jedna fotografija poznate osobe preko noći pretvori proizvod koji nitko nije primjećivao u predmet koji svi žele.
Moda je, među ostalim, veliki posao predviđanja budućnosti.
Pogrešna prognoza završava u skladištu.
A skladište košta.
Roba u njemu predstavlja novac koji se ne može koristiti drugdje. Što dulje stoji, raste vjerojatnost da će završiti na popustu, outletu ili uz otpis vrijednosti.
Zato ono što visi na vješalici nije samo prošlosezonska jakna.
To je financijski trag odluke donesene mjesecima ranije.
H&M je smanjio zalihe. Onda se pojavio drugi problem
H&M posljednjih godina upravo pokušava smanjiti količinu robe koja završava na popustima.
U drugom tromjesečju ove godine njegove su zalihe bile 10 posto manje nego godinu ranije. Bolje upravljanje zalihama pomoglo je i bruto marži.
Na prvi pogled – upravo ono što bi svaki trgovac želio.
Ali pojavila se druga strana problema.
Stroža kontrola zaliha značila je da H&M na nekim mjestima nije imao dovoljno proizvoda za kojima je postojala potražnja. Kompanija je tako izgubila dio potencijalne prodaje jer kupcu nije mogla ponuditi ono što je želio.
I tu se vidi koliko je granica tanka.
Proizvedete previše – plaćate skladištenje, popuste i moguće otpise.
Proizvedete premalo – imate kupca koji želi potrošiti novac, ali mu nemate što prodati.
U oba slučaja pogrešna procjena košta.
Ponekad ste pogodili proizvod, ali ne i veličinu
Čak ni pogoditi pravi model nije dovoljno.
Novo istraživanje objavljeno u kolovozu bavi se naizgled banalnim pitanjem: što se događa kada trgovina ima tenisice ili haljinu koju želite, ali nema vašu veličinu?
Kupac može uzeti susjednu veličinu. Može odabrati drugi model. A može jednostavno otići.
Zato trgovac ne pokušava predvidjeti samo koliko će primjeraka nekog proizvoda prodati. Mora pogoditi i koliko će trebati svake veličine i gdje će se ta potražnja pojaviti.
Jedna trgovina tako može imati deset komada veličine koju nitko ne kupuje, dok druga nekoliko stotina kilometara dalje gubi prodaju jer joj upravo ta veličina nedostaje.
U modi se višak i nestašica mogu dogoditi istodobno.
Luksuz ima još neugodniji problem
Fast-fashion lanac može neprodanu haljinu staviti na 30 ili 50 posto popusta i pokušati vratiti dio uloženog novca.
Luksuzna kuća mora biti mnogo opreznija.
Ako torbu koju ste jučer prodavali za 3.000 eura sutra ponudite za 1.500, niste samo smanjili maržu.
Promijenili ste percepciju njezine vrijednosti.
Kupac koji je platio punu cijenu može se pitati koliko proizvod zapravo vrijedi. Sljedeći kupac može naučiti čekati rasprodaju. A brend koji godinama gradi osjećaj rijetkosti odjednom izgleda kao da ima previše robe.
Upravo zato luksuzni brendovi sada vrlo oprezno preispituju cijene nakon godina agresivnih poskupljenja. Prosječne cijene luksuzne robe snažno su rasle od 2019., ali dio brendova sada pokušava ponovno približiti ulazne proizvode aspiracijskim kupcima.
To samo dodatno komplicira problem zaliha.
Ako cijenu spustite previše, možete oštetiti brend. Ako je držite previsoko, roba možda neće otići s police.
Keringov plan smanjenja zaliha za milijardu eura zato nije samo priča o čišćenju skladišta. Dio je puno većeg pokušaja da grupa postane discipliniranija, smanji kompleksnost i više proizvoda proda po punoj cijeni.
Najbolja zaliha nije ona koju ste uspjeli rasprodati
Nova europska pravila neće preko noći riješiti prekomjernu proizvodnju.
Kompanije će koristiti outlete, resale, donacije, popravke i druge kanale. Sve to može produljiti život proizvoda.
Ali sve ima svoju cijenu.
Zato bi važniji dugoročni učinak zabrane mogao biti nešto drugo: pogrešna procjena potražnje postaje skuplja.
Ako se viška više nije jednostavno riješiti, važnije je proizvesti bliže stvarnoj potražnji.
To znači bolje podatke, kraće proizvodne cikluse, fleksibilnije dobavne lance i preciznije prognoze.
A ta promjena nije daleko ni od Bosne i Hercegovine.
Domaća tekstilna i obućarska industrija snažno je vezana uz europske kupce. Gotovo 90 posto njezina izvoza odlazi na deset glavnih tržišta, od kojih su sva osim Švicarske u Europskoj uniji. Istodobno je izvoz sektora u prvih šest mjeseci ove godine pao 3,36 posto.
Ako veliki europski brendovi počnu proizvoditi manje, naručivati kasnije i češće prilagođavati količine stvarnoj prodaji, posljedice će putovati cijelim dobavnim lancem – sve do tvornica koje za njih proizvode u BiH.
Europa je zabranila uništavanje dijela neprodane mode kako bi smanjila otpad.
Ali možda će zanimljivija posljedica biti poslovna.
Moda će morati postati bolja u odluci koju je oduvijek pokušavala donijeti: koliko proizvesti prije nego što zna koliko ćemo kupiti.
Jer od ovog ljeta ono što nitko nije kupio više nije samo prošla kolekcija.
To je pogrešna prognoza koju više nije tako lako sakriti.
Autor: financa.ba
Prilikom preuzimanja obvezno navesti izravni link na članak.
