Europa ubrzano gradi budućnost u kojoj ćemo sve manje posezati za novčanikom. Kartice, mobiteli i aplikacije već su promijenili način na koji plaćamo, a digitalni euro trebao bi biti sljedeći veliki korak.
Istodobno građanima stiže gotovo suprotna poruka: držite nešto gotovine kod kuće za slučaj nestanka struje, kibernetičkog napada ili druge krizne situacije.
A količina euro novčanica u optjecaju raste.
Europa, drugim riječima, digitalizira novac, ali se ne odriče njegova najanalognijeg oblika.
To nije kontradikcija. To je pitanje otpornosti.
Plaćamo manje gotovinom, ali je se ne želimo odreći
Promjena navika je jasna.
Prema istraživanju Europske središnje banke, gotovina je 2024. činila 52 posto plaćanja na fizičkim prodajnim mjestima u eurozoni. Dvije godine ranije udio je bio 59 posto, a 2016. čak 79 posto.
Kartice i mobilna plaćanja postupno preuzimaju tržište.
Ipak, 62 posto građana eurozone smatra važnim ili vrlo važnim zadržati mogućnost plaćanja gotovinom.
To otkriva važnu razliku. Način na koji najčešće plaćamo i način plaćanja kojem želimo imati pristup nisu ista stvar.
Možemo gotovo sve kupovati karticom, a ipak željeti nekoliko novčanica pri ruci.
Gotovina više nije samo sredstvo plaćanja
Promjena uloge gotovine najbolje se vidi kada pogledamo koliko je fizičkog novca u optjecaju.
Vrijednost euro novčanica porasla je s približno bilijun eura 2016. na oko 1,6 bilijuna eura u lipnju 2026. Glavni ekonomist ECB-a Philip Lane nedavno je upozorio upravo na taj paradoks: gotovina gubi udio u svakodnevnim transakcijama, ali količina novčanica nastavlja rasti.
Razlog više nije samo plaćanje.
Gotovina postaje svojevrsno financijsko osiguranje.
Ratovi, ekstremne vremenske prilike, nestanci električne energije i kibernetički napadi pokazali su koliko svakodnevno funkcioniranje ovisi o infrastrukturi koju gotovo i ne primjećujemo.
Sve dok radi.
Kartica treba sustav koji će je autorizirati. Mobilno plaćanje treba uređaj i funkcionalnu infrastrukturu. Bankovna aplikacija ovisi o mreži i informacijskim sustavima.
Novčanica ne treba ništa od toga.
Zato preporuke da kućanstva imaju određenu količinu gotovine više nisu nostalgija za vremenom prije kartica. U pojedinim europskim zemljama građanima se savjetuje da uz vodu, hranu i druge osnovne potrepštine imaju i dovoljno gotovine za nekoliko dana.
Pad svakodnevnog korištenja novčanica zato ne znači da gotovina gubi na važnosti. Mijenja se razlog zbog kojeg je želimo imati pri ruci.
Gotovina više nije samo konkurencija kartici ili mobitelu na blagajni. Postaje rezervni sustav za trenutke kada digitalna infrastruktura zakaže.
Ne mora biti najčešći način plaćanja da bi ostala važna. Dovoljno je da radi onda kada drugi načini ne rade.
Ako bolnice imaju agregate, što je rezerva za novac?
Logika je zapravo poznata.
Tvrtke imaju rezervne servere. Bolnice agregate. Podatkovni centri višestruke izvore napajanja.
Zašto bi platni sustav bio drugačiji?
Problem je u tome što gotovina kao rezerva funkcionira samo ako postoji infrastruktura koja je održava.
Potrebni su bankomati. Banke moraju distribuirati novčanice. Trgovci ih moraju prihvaćati. Netko ih mora prevoziti, obrađivati i čuvati.
Ako svakodnevna upotreba dovoljno padne, održavanje cijelog sustava postaje skuplje i manje isplativo.
Tu nastaje pravi paradoks: gotovinu želimo kao rezervu upravo u trenutku kada nestaju ekonomski razlozi za održavanje infrastrukture koja je čini dostupnom.
A gdje je u toj priči digitalni euro?
Na prvi pogled moglo bi se zaključiti da sve to slabi argument za digitalni euro.
Zapravo ga čini zanimljivijim.
ECB digitalni euro ne predstavlja samo kao još jedan praktičan način plaćanja. Jedan od ključnih argumenata je upravo otpornost europskog platnog sustava.
Prema planu Europske središnje banke, digitalni euro trebao bi dopuniti gotovinu, a ne je zamijeniti. Predviđena je i mogućnost offline plaćanja, što bi omogućilo određene transakcije bez internetske veze.
Postoji i širi strateški razlog.
Europa danas snažno ovisi o privatnim, često neeuropskim kompanijama koje upravljaju velikim dijelom infrastrukture digitalnih plaćanja. Digitalni euro trebao bi ponuditi europsku alternativu i smanjiti tu ovisnost.
Projekt je zato puno više od pitanja hoćemo li jednog dana umjesto kartice otvoriti aplikaciju. Ulazak digitalnog eura u pilot-fazu pokazuje da se iza novog načina plaćanja vodi i važnija strateška rasprava: tko će kontrolirati infrastrukturu kojom se europski novac kreće?
Budućnost novca možda neće biti potpuno digitalna
Digitalizacija plaćanja gotovo sigurno će se nastaviti. Brža je, praktičnija i uklapa se u način na koji danas kupujemo i poslujemo.
Ali tehnološka učinkovitost ima cijenu.
Što više funkcija koncentriramo u digitalne sustave, posljedice njihova prekida postaju veće.
Zato Europa istodobno razvija digitalni euro i pokušava sačuvati gotovinu. Jedno donosi brzinu, tehnološku neovisnost i monetarnu autonomiju. Drugo ostaje fizička rezerva kada infrastruktura zakaže.
Možda je upravo zato pogrešno pitati hoće li digitalni novac zamijeniti gotovinu.
Važnije je pitanje što se događa kada jedan od ta dva sustava prestane raditi.
Najotporniji platni sustav neće biti onaj koji je potpuno digitalan niti onaj koji se opire tehnologiji.
Bit će to onaj koji građanima ostavlja više od jednog načina da dođu do vlastitog novca kada im je najpotrebniji.
