Franšizing se temelji na nizu formalnosti i podrazumijeva „licenciranje“ svih aspekata poslovanja, odnosno, cijelog biznisa. Licenciranje je, s druge strane, manje striktno i može pokrivati mnogo širi raspon poslovnih aranžmana.
Tvrtka koja daje licencu može pojedinačno prodavati različito intelektualno vlasništvo: know-how, ideje, kreativna rješenja, ali i patente, tehnologiju proizvodnje, robne marke, vizuale, recepte i slično. U biti, tvrtka odlučuje za što će i u kojoj mjeri drugoj tvrtki dati licencu (pravo korištenja). No, kako bi razlika između licenciranja i franšizinga bila jasnija, pokušat ćemo objasniti oba pojma.
Franšizing
Franšizing je jedan od načina za proširenje dokazanog i uspješnog biznisa. Ovaj model uključuje pronalaženje primatelja franšize koji će imati sve potrebne kvalifikacije (iskustvo, vještine i kapital) za uspješno vođenje danog biznisa na lokalnom tržištu.
Franšizing se može primijeniti na gotovo sve vrste biznisa. Prema ovom modelu, davatelj franšize zadržava vlasništvo nad brandom i licencama. No daje pravo primatelju franšize da djeluje pod danim brandom i koristi provjereni poslovni model davatelja. Zauzvrat, primatelj franšize financira otvaranje svoje podružnice, pomaže u promociji branda i plaća naknade za licencu (ulazna i redovita franšizna naknada). Davatelj franšize, s druge strane, pruža stalnu podršku primateljima kroz obuku, prijenos know-how-a, organiziranje marketinga i pružanje drugih resursa i alata.
Licenciranje intelektualnog vlasništva u temelju je franšiznog odnosa. Stoga možemo reći da nema franšizinga bez licenciranja. Ono uglavnom uključuje know-how i druge povjerljive podatke, zaštitne znakove, logotip, dizajn, patente i materijale zaštićene autorskim pravima.
Po čemu se franšizing razlikuje od izravnog licenciranja?
Prema jednoj svojoj bitnoj karakteristici – prema strogim uvjetima i formalnostima pri pokretanju franšizne jedinice. Te stupnju kontrole koju zadržava davatelj franšize.
Ugovor o franšizi, zapravo, daje davatelju franšize mogućnost kontrole i nadzora poslovanja primatelja. Uzmimo za primjer jedan od najpoznatijih franšiznih sustava, McDonald’s. On ima više od 35.000 restorana širom svijeta. Princip kojeg se ovaj američki div pridržava je da klijent treba dobiti uslugu na očekivanoj razini u bilo koji restoran da uđe, bilo gdje u svijetu. U protivnom, neugodna iskustva iz jednog restorana mogla bi naštetiti brandu McDonald’sa u cjelini, a ne samo tom prodajnom mjestu. Iz tog razloga, McDonald’sov franšizni ugovor sadrži iznimno stroge odredbe o kontroli kvalitete. Te operativni priručnik o franšizi detaljne opise svih protokola – od pripreme i skladištenja hrane, preko održavanja higijene do odnosa s kupcima.
Osim toga, valja napomenuti da zbog puno složenijeg poslovnog odnosa koji, osim licenciranja (prijenosa branda, znanje, vizuala…) uključuje sve potrebno za pokretanje i uspješno vođenje posla (pronalaženje lokacije, uređenje prostora, pokretanje tvrtke, kupnja robe, marketing, monitoring), uzimanje franšize zahtijeva mnogo veće investicije nego u slučaju uzimanja licence.
Licenciranje
Kao i u franšizingu, u procesu licenciranja davatelj zadržava vlasništvo nas svojim intelektualnim nematerijalnim dobrima, ali drugima može dati pravo da ga koriste. Davatelj, kao što smo već spomenuli, može dati pravo za različito intelektualno vlasništvo: know-how, ideje, kreativna rješenja, patente, tehnologiju proizvodnje, robne marke, vizuale, recepte…
Neki primjeri licenciranja vrlo su slični franšizingu. Na primjer, 1950-ih godina izumitelj šivaćeg stroja Isaac Singer prodavao je licence za prodaju svojih strojeva poduzetnicima koji su putovali i trgovali diljem Sjedinjenih Država. Osim toga, Singer je pružao i obuku za korištenje strojeva. U ovom slučaju, licenca je pokrivala patent, naziv robne marke i know-how. Strogo govoreći, ovo je izvrstan primjer licenciranja, ali toliko je sličan današnjoj definiciji franšizinga da neki autori smatraju Singera „ocem franšizinga“.
Primjeri licenciranja
Jasan primjer licenciranja je kupnja softvera kao što je Microsoft Office. Kada klijent kupi ovaj softver, on, da tako kažemo, „ništa ne posjeduje“ osim prava na korištenje. Softver je licenciran pod strogim uvjetima (zabranjeno je mijenjati, umnožavati i dalje distribuirati).
Vrlo česta i raširena potkategorija ovog poslovnog modela je licenciranje branda. Naime, tvrtke koje su izgradile uspješan i prepoznatljiv brand, mogu proširiti svoje poslovanje i povećati profit tako što će nekoj trećoj strani dati licencu za proizvodnju srodnih proizvoda pod imenom tog branda. Strategija je možda i najvidljivija u modnoj industriji, jer gotovo svi poznati modni dizajneri imaju i svoje licencirane linije parfema.
Druga je mogućnost da jedna tvrtka/osoba s uspješnim brandom dozvoli drugoj tvrtki da prodaje proizvode pod markom/imenom te tvrtke/osobe. Poznati kuhari mogu, primjerice, dati pravo tvrtki koja proizvodi pribor za jelo i posuđe da koristi njihovo ime na proizvodima te tvrtke. A možda i najpoznatiji primjer licenciranja branda je Disney, tvrtka koja već desetljećima daje licencu za upotrebu njezinih likova i branda na proizvodima drugih tvrtki, širom svijeta.
Konačno, bilo da se radi o licenciranju ili franšizingu, za davatelje je najvažnije da zaštite svoje intelektualno vlasništvo. Uvjeti pod kojima se daju licenca ili franšiza trebaju biti dobro osmišljeni i jasno definirani.
Izvor: franchising.hr
