EU i Kina ponovno su u središtu jedne od najvažnijih gospodarskih rasprava u Europi. Iako je Europska unija na summitu u Bruxellesu odlučila odgoditi nove trgovinske mjere protiv Pekinga, rastući trgovinski deficit, pritisak na europsku industriju i ovisnost o kineskim sirovinama sve snažnije guraju Bruxelles prema odlučnijem odgovoru.
Dok europske tvornice upozoravaju na posljedice jeftinog kineskog uvoza, politički vrh Unije pokušava pronaći ravnotežu između zaštite domaće proizvodnje i očuvanja odnosa koje EU i Kina desetljećima grade kroz trgovinu i investicije. Rezultat je kompromis: nove mjere zasad ostaju po strani, ali Bruxelles priprema alate koje bi mogao aktivirati ako pregovori ne donesu rezultate.
EU i Kina: Milijarda eura dnevno kao upozorenje
Na sastanku europskih čelnika predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen iznijela je podatak koji sve češće dominira raspravama u Bruxellesu. Robni deficit Europske unije s Kinom dosegnuo je približno milijardu eura dnevno.
Takva brojka nije samo statistika. Ona pokazuje koliko se europsko tržište oslanja na kinesku proizvodnju, dok istodobno europske kompanije sve teže pronalaze prostor za rast na kineskom tržištu.
Posljedice su vidljive u nizu sektora. Od proizvodnje čelika i kemijske industrije do električnih vozila i obnovljivih izvora energije, europske kompanije sve češće upozoravaju da se natječu s konkurentima koji imaju snažnu državnu potporu, niže troškove i pristup jeftinijem kapitalu.
Sve veći trgovinski jaz pokazuje koliko su EU i Kina gospodarski povezani, ali i koliko su interesi dviju strana sve udaljeniji. Za Bruxelles to otvara pitanje koje nadilazi trgovinu: može li Europa dugoročno sačuvati svoju industrijsku konkurentnost?
Podijeljena Europa traži zajednički odgovor
Iako se većina članica slaže da problem postoji, ne postoji jedinstven stav o tome kako ga riješiti.
Njemačka, Francuska, Italija, Poljska i Nizozemska posljednjih mjeseci zagovaraju snažniji odgovor. Njihov argument je jednostavan. Ako Europa želi sačuvati proizvodnju, tehnološki razvoj i radna mjesta, mora imati mogućnost brže reagirati na tržišne poremećaje.
Zato traže nove instrumente koji bi uključivali veće carine, kvote i dodatne zaštitne mehanizme za strateške industrije.
S druge strane, dio članica upozorava da bi pretjerano agresivan pristup mogao proizvesti više štete nego koristi. Španjolska je među državama koje se protive novom zaoštravanju odnosa s Pekingom. Premijer Pedro Sánchez više je puta istaknuo da Kina za Europu ne mora biti isključivo konkurent nego i potencijalni partner.
Takve razlike pokazuju koliko je teško oblikovati zajedničku strategiju prema Kini u Uniji koja okuplja 27 država s različitim gospodarskim interesima.
Kineske sirovine postale su europska ranjivost
Rasprava se dodatno intenzivirala nakon kineskih ograničenja izvoza pojedinih rijetkih zemnih metala.
Riječ je o sirovinama bez kojih je gotovo nemoguće proizvoditi električna vozila, baterije, vjetroturbine, napredne poluvodiče i velik dio moderne industrijske opreme.
Time je Peking podsjetio Europu na činjenicu koju mnogi političari godinama ignoriraju: ovisnost nije samo energetsko nego i industrijsko pitanje.
Nakon ruske invazije na Ukrajinu Europa je ubrzano smanjivala energetsku ovisnost o Moskvi. Sada se sve više govori o industrijskoj ovisnosti o Kini.
Pitanje rijetkih metala postalo je jedno od ključnih pitanja odnosa EU i Kine. Tko kontrolira sirovine, u velikoj mjeri kontrolira i proizvodnju tehnologija koje će oblikovati budući gospodarski rast.
Finski premijer Petteri Orpo zato je pozvao Europsku komisiju da identificira najranjivije sektore i pripremi planove za smanjenje rizika. Austrijski kancelar Christian Stocker otišao je korak dalje poručivši da se Europa dijelom sama dovela u takvu situaciju zbog prevelikog oslanjanja na kineske lance opskrbe.
Zašto Bruxelles ne želi trgovinski rat
Unatoč rastućem pritisku, Bruxelles je svjestan da otvoreni trgovinski rat nosi ozbiljne posljedice.
Kina nije samo najveći izvor uvoza za Europsku uniju. Ona je i jedno od najvažnijih izvoznih tržišta za europske proizvođače automobila, luksuzne robe, industrijske opreme i kemijskih proizvoda.
Nedavni primjer pokazao je koliko brzo sukob može eskalirati. Nakon što je EU uvela dodatne carine na kineske električne automobile, Peking je odgovorio mjerama koje su pogodile europske prehrambene i vinske proizvode.
Takvi potezi povećavaju zabrinutost među kompanijama koje ostvaruju značajan dio prihoda upravo na kineskom tržištu. Za Bruxelles je najveći izazov kako zaštititi europsku industriju bez eskalacije sukoba između EU i Kine.
Za investitore je poruka također važna. Svako dodatno zaoštravanje odnosa moglo bi povećati troškove proizvodnje, usporiti investicije i stvoriti nove poremećaje u globalnim lancima opskrbe.
Europa kupuje vrijeme
Summit u Bruxellesu završio je bez velikih odluka, ali ne i bez jasne poruke.
Europska unija nije odustala od mogućnosti snažnijeg odgovora Kini. Samo ga je odgodila.
Komisija sada dobiva političku potporu za razvoj novih obrambenih trgovinskih instrumenata, dok istodobno nastavlja pregovore s Pekingom. Bruxelles se nada da će dijalog donijeti konkretne ustupke prije nego što bude prisiljen posegnuti za strožim mjerama.
To znači da se trgovinske napetosti ne smanjuju. One ulaze u razdoblje u kojem obje strane pokušavaju zaštititi vlastite interese bez prelaska granice nakon koje bi kompromis postao znatno teži.
Odnosi EU i Kine ulaze u razdoblje veće neizvjesnosti koje će obilježiti europsku industrijsku politiku, investicijske odluke i konkurentnost europskih kompanija u godinama koje dolaze. Pitanje više nije hoće li se europski odnos prema Kini promijeniti, nego koliko brzo i koliko duboko.
