Desetljećima su javni radio-televizijski servisi, poput britanskog BBC-ja, njemačkog ZDF-a ili talijanskog RAI-ja, bili stupovi europske kulture i informiranja. Od večernjih vijesti koje su diktirale nacionalni dnevni red do Eurovizije kao simbola zajedništva, ovi su “mastodonti” uživali status neupitnih institucija. Međutim, današnja slika je znatno drugačija. Dok starija generacija još uvijek prati meteorologe i tradicionalne vijesti, mlađa populacija provodi sate na TikToku i YouTubeu. Spomenuta generacija je potpuno nesvjesna postojanja javnih servisa.
Politička arena: Od neovisnosti do proračunskih rezova
Javni servisi danas se nalaze pod žestokim udarom političkih struja, posebno onih s desnog populističkog spektra. U Francuskoj i Njemačkoj, stranke poput Nacionalnog okupljanja i AfD-a otvoreno zagovaraju privatizaciju državnih emitera. Smatraju ih utočištem urbane elite koja ne razumije radničku klasu. U Italiji, vlada Giorgie Meloni suočava se s optužbama za politizaciju RAI-ja, dok su u Mađarskoj servisi davno postali glasnogovornici vlasti.
Osim ideoloških sukoba, tu je i financijska neodrživost. Prema podacima Europske radiodifuzne unije (EBU), proračuni javnih servisa pali su za desetinu u posljednjem desetljeću. Istovremeno, njihove obveze – od održavanja simfonijskih orkestara do regionalnog radijskog izvještavanja – ostale su iste. Mnoge vlade, uključujući češku, razmatraju zamjenu neovisne pretplate izravnim financiranjem iz proračuna. Ovaj model izravno ugrožava uredničku neovisnost i otvara vrata političkom utjecaju.
Bitka za vidljivost: “Netflix dugme” kao prijetnja
Čak i kada proizvedu kvalitetan sadržaj, javni servisi suočavaju se s problemom distribucije. U svijetu pametnih televizora i algoritama, tehnološki divovi diktiraju što će gledatelj vidjeti. Moderni daljinski upravljači dolaze s integriranim tipkama za Netflix ili YouTube. S druge strane, pronalaženje kanala javnog servisa često je skriveno iza desetaka stranica izbornika i aplikacija koje plaćaju za svoju poziciju.
Mladi korisnici ne konzumiraju sadržaj putem linearne televizije. Oni traže podcastove i kratke video formate, a te platforme kontroliraju algoritmi čiji cilj nije javni interes, već maksimalni angažman korisnika (engagement). EBU stoga intenzivno lobira u Bruxellesu za uvođenje pravila o “istaknutosti” (prominence), koja bi prisilila proizvođače uređaja i društvene mreže da sadržaj javnih servisa učine lako dostupnim. Logika iza toga je jasna: ako građani plaćaju za taj sadržaj, on im mora biti nadohvat ruke.
Javni interes u doba polarizacije
Postavlja se pitanje: jesu li javni servisi postali relikt prošlosti? Kritičari tvrde da su glomazni, preskupi i da često emitiraju sadržaj koji bi komercijalni sektor ionako pokrio (poput nogometnih prvenstava ili licenciranih detektivskih serija). Ipak, njihova uloga u društvu ostaje nezamjenjiva, osobito u kriznim vremenima.
U slučaju rata, prirodnih katastrofa ili pandemija, javnost se ne okreće influencerima, već provjerenim i etabliranim državnim medijima. Oni služe kao brana protiv dezinformacija i ekstremne polarizacije koja zahvaća Europu. Bez njih, društveno tkivo starog kontinenta moglo bi se nepovratno oštetiti. Izazov za javne servise nije samo kako preživjeti financijski. Poseban je izazov kako se redefinirati u digitalnom dobu, a da pritom ne izgube povjerenje javnosti koje su gradili desetljećima.
Pitanje opstanka javnih servisa stoga nije samo pitanje medijske industrije, već pitanje opstanka europske demokracije kakvu poznajemo.
Izvor: The Economist / Prilagodba Financa.ba
Prilikom preuzimanja obvezno navesti izravni link na članak.
