Kritični minerali postali su jedno od ključnih pitanja europske industrijske sigurnosti. Europa godinama pokušava smanjiti ovisnost o Kini za sirovine bez kojih nema baterija, vjetroturbina, čipova, električnih automobila ni moderne obrambene industrije.
Sada se pojavljuje novi problem.
Dok Bruxelles bira strateške projekte i pokušava ubrzati dozvole, Washington ulaže milijarde, preuzima udjele u kompanijama i osigurava dugoročnu proizvodnju.
Europa bi tako mogla smanjiti ovisnost o Kini samo da bi stvorila novu – o SAD-u.
Bernd Schaefer, izvršni direktor EIT RawMaterials, još je krajem prošle godine u razgovoru za Reuters upozorio da bi SAD za Europu mogao postati „druga Kina“ – nova zemlja o kojoj bi ovisila za uvoz strateški važnih magneta.
Ta procjena danas zvuči još ozbiljnije.
Kina još drži najjače karte
Kako bi smanjio ovisnost o uvozu kritičnih minerala, EU je Critical Raw Materials Actom postavio cilj da do 2030. vlastitim rudarenjem osigurava najmanje 10 posto godišnjih potreba za strateškim sirovinama. Prerada unutar Unije trebala bi dosegnuti 40 posto, a recikliranje 25 posto.
Istodobno nijedna treća zemlja ne bi trebala osiguravati više od 65 posto europske potrošnje pojedine strateške sirovine.
Od današnje pozicije do tih ciljeva dug je put.
Kina, primjerice, osigurava 100 posto europske opskrbe teškim rijetkim zemnim elementima, ključnima za trajne magnete koji se koriste u električnim vozilima, vjetroturbinama i obrambenoj industriji.
Peking je već pokazao da tu prednost može pretvoriti u politički instrument. Izvozne kontrole uvedene tijekom 2025. ponovno su pokazale koliko koncentrirani dobavni lanci mogu biti ranjivi.
Problem je širi od samih sirovina. Europska industrija duboko ovisi o kineskim baterijama, magnetima i drugim tehnologijama, zbog čega diverzifikacija postaje pitanje industrijske sigurnosti.
Europa je odgovorila projektima.
Amerika novcem.
SAD više ne subvencionira samo industriju. Postaje vlasnik
Najbolji primjer je MP Materials, kompanija koja upravlja rudnikom Mountain Pass, jedinim velikim aktivnim rudnikom rijetkih zemalja u SAD-u.
Američko Ministarstvo obrane prošle je godine dogovorilo ulaganje od 400 milijuna dolara, povezano s približno 15-postotnim udjelom u kompaniji.
Pentagon je osigurao i dodatno financiranje te desetogodišnju minimalnu cijenu od 110 dolara po kilogramu za NdPr, ključnu sirovinu za snažne trajne magnete.
Time država kompaniji ne daje samo kapital.
Štiti je i od pada cijena.
To mijenja ekonomiku rudarskih projekata. Otvaranje rudnika ili pogona za preradu traje godinama, traži velik kapital i nosi rizik snažnih oscilacija cijena.
Ako država jamči minimalnu cijenu ili dugoročnu kupnju proizvodnje, investitor dobiva sigurnost koju tržište teško može ponuditi.
Washington sada taj model širi.
Američki kapital već ulazi u Europu
Početkom ove godine američko Ministarstvo trgovine najavilo je paket za USA Rare Earth koji može uključivati do 277 milijuna dolara izravne potpore i 1,3 milijarde dolara zajma.
A USA Rare Earth ne ostaje samo u SAD-u.
Kompanija je preuzela britanski Less Common Metals, jednog od rijetkih zapadnih proizvođača specijaliziranih legura za trajne magnete.
U srpnju je dogovorila i približno 13,6 posto udjela u francuskom Caresteru, koji razvija pogon za recikliranje magneta i preradu teških rijetkih zemalja.
Kada dosegne puni kapacitet, Carester planira proizvoditi oko 500 tona disprozijeva oksida i 100 tona terbijeva oksida godišnje. To bi odgovaralo približno 15 posto sadašnje svjetske proizvodnje tih dvaju materijala.
I tu nastaje pravi europski problem.
Europa pokušava izaći iz kineske ovisnosti upravo dok američki kapital ulazi u dijelove europskog lanca koji bi joj trebali omogućiti tu neovisnost.
Europa ima projekte. Ali tko će ih platiti?
Bruxelles nije bez plana.
EU je u prvom krugu odabrao 60 strateških projekata povezanih s kritičnim mineralima: 47 unutar Unije i 13 u trećim zemljama.
Status bi im trebao ubrzati izdavanje dozvola i olakšati pristup financiranju.
Ali strateški status ne znači da je novac osiguran.
Europski revizorski sud upozorio je početkom godine da Critical Raw Materials Act ne osigurava EU financiranje strateških projekata. Mnogi su još u ranoj fazi razvoja, a među 19 analiziranih projekata šest bi puni kapacitet trebalo dosegnuti tek nakon 2030. Jedan tek 2039.
Tu se najbolje vidi razlika između Bruxellesa i Washingtona.
Proglašenje projekta strateškim ne vadi rudu iz zemlje, ne gradi pogon i ne jamči kupca. Američki model pokušava riješiti upravo te probleme kombinacijom subvencija, zajmova, vlasničkih udjela, državnih narudžbi i minimalnih cijena.
Europa se više oslanja na regulativu, brže dozvole i mobiliziranje privatnog kapitala.
Problem zato nije nedostatak strategije. Problem je jaz između strategije i kapitala.
A Zapadni Balkan?
U toj utrci raste i važnost regije.
Srbija već ima strateško partnerstvo s EU-om za kritične sirovine, baterije i električna vozila. Bosna i Hercegovina takav sporazum nema, ali ima potencijal u boksitu, magneziju, manganu, antimonu i drugim sirovinama.
Europski istraživački projekti već obuhvaćaju i lokacije u BiH, uključujući mogućnost dobivanja kritičnih sirovina iz rudarskog otpada.
Ali u novoj utrci nije dovoljno imati rudu.
Vrijednost se stvara u preradi, tehnologiji i kontroli dobavnog lanca. Zemlje koje ostanu samo dobavljači sirovina riskiraju ostati na njegovu najmanje vrijednom dijelu.
Kritični minerali postaju pitanje moći
Europa zato ne vodi samo utrku protiv Kine.
Vodi utrku s vremenom, kapitalom i sve agresivnijom američkom industrijskom politikom.
SAD je prihvatio da strateška autonomija košta. Ako tržište neće dovoljno brzo izgraditi alternativu kineskom lancu opskrbe, država je spremna biti investitor, kupac, kreditor, pa čak i suvlasnik.
Europa zasad pokušava postići sličan rezultat opreznijim instrumentima.
To možda neće biti dovoljno.
Kontrola nad kritičnim mineralima, od rijetkih zemalja do litija i grafita, sve više određuje tko može proizvoditi baterije, oružje, automobile i energetsku infrastrukturu.
Zato vlasništvo nad dobavnim lancem više nije samo poslovno pitanje.
Postaje pitanje moći.
Europa mora paziti da u pokušaju izlaska iz kineske ovisnosti ne izgradi lanac u kojem će ključni resursi biti bliže – ali će kontrola nad njima ponovno biti negdje drugdje.
