U razdoblju kada se europska ekonomija ubrzano mijenja, a globalni trendovi preoblikuju razvojne modele država i regija, posebno je važno čuti mišljenje stručnjaka koji makroekonomske procese promatra dugoročno, analitički i bez dnevno‑političkih distorzija. Gospodin Velimir Šonje, osnivač i direktor Arhivanalitike, već više od dvadeset godina jedan je od najutjecajnijih ekonomskih analitičara u Hrvatskoj i regiji.
Njegove analize, kolumne i javni nastupi oblikuju razumijevanje ekonomskih politika, financijskih tržišta i strukturnih izazova jugoistočne Europe. Tijekom karijere radio je kao savjetnik Vlade, središnje banke, komercijalnih banaka, međunarodnih institucija i investitora — što mu daje jedinstvenu perspektivu o tome kako se gospodarski potencijal regije vidi iz različitih kutova.
Povod razgovora su aktualne ekonomske teme, ali i sudjelovanje gospodina Šonje na MoBizz konferenciji — na panelu Nova ekonomska karta Europe: Pozicija regije do 2030. — gdje će se otvoriti pitanje može li jugoistočna Europa u sljedećih pet godina postati aktivan sudionik europskog razvoja ili će ostati na njegovom rubu.
U intervjuu za Financa.ba gospodin Šonje govori o tome gdje regija stoji danas, što će presuditi njezinoj poziciji do 2030., koje su najveće zablude o gospodarstvu jugoistočne Europe, te što je zajedničko zemljama koje su u posljednja dva desetljeća ostvarile najveći razvojni iskorak.
Ako biste danas morali ocijeniti gospodarski položaj jugoistočne Europe jednom riječju — prilika, rizik ili prekretnica — koju biste odabrali i zašto?
Još uvijek prilika, nedovoljno neiskorištena. Prvo gledamo razmjenu roba i usluga. Hrvatska i BiH su u tom pogledu već godinama usko povezane, BiH i Srbija također, no Hrvatska i Srbija jedna drugoj nisu bitni trgovački partneri. Po definiciji postoji velik obostrani prostor za širenje razmjene. Drugo, rast: od zemalja na nižem stupnju razvitka od europskog prosjeka očekivao bi se brži ekonomski rast. Hrvatska je uspjela znatno ubrzati rast od 2021. do 2025., no sada smo suočeni s usporavanjem. BiH relativno sporo raste s obzirom na razinu razvoja, Srbija raste nešto brže, no u široj slici sve je to još uvijek ispod očekivanja i potencijala. Kao dobar uzor potencijala može služiti Rumunjska. Ne u ovom trenutku jer imaju krizu, no Rumunjska je od ulaska u EU 2009. do pandemije bila jedan od europskih prvaka gospodarskoga rasta. Dakle, brži izboji rasta na jugoistoku Europe koji mogu trajati dulje od desetljeća mogući su, a razlozi zašto se to nije događalo su slojeviti – prvenstveno institucionalni i politički. Ulazak u EU donio bi puno toga pozitivnog. No za ozbiljne iskorake treba smanjiti državni stisak kroz regulaciju, administraciju i državna poduzeća, a javni sektor se treba posvetiti svojoj primarnoj funkciji pružanja bojih javnih usluga, naročito javnog obrazovanja. Generalno mislim da u političkim odlukama I šire u javnom sektoru treba tražiti glavna objašnjenja neiskorištenih prilika.
Tema panela glasi Nova ekonomska karta Europe: Pozicija regije do 2030.. Kada biste danas morali procijeniti gdje će jugoistočna Europa biti za pet godina, jeste li više optimist ili skeptik? Što će presuditi tom ishodu?
2030. je jako blizu. U velikoj je mjeri predodređena odlukama koje su do sada donesene. Države i gospodarstva su kao tankeri – puno vremena prolazi od odluke da treba promijeniti smjer, do toga da brod stvarno zaplovi novim smjerom. Ako Europska unija uspije ubrzati svoj rast, kao što se trenutačno očekuje, učinci će se preliti I do jugoistočne Europe jer Njemačka, Austrija, Slovenija, Italija su važni trgovački partneri. A to će značiti nešto veći bruto domaći proizvod nego danas, no razvojnog spektakla neće biti. Osim toga, sve zemlje dostižu ograničenja ponude rada. Ako ne možete dodavati mnogo radnika u proizvodne procese, jedini način za rast je rast produktivnosti. A to zavisi o tehnologiji. A više tehnologije znači više znanja I sposobnosti za prilagođavanje organizacija i ljudi. U tom dijelu svi imamo slabosti koje su po svemu sudeći trajne i imaju duboke povijesne korijene.
Tijekom karijere gospodarstvo ste promatrali kao savjetnik Vlade, središnje banke, komercijalne banke, međunarodnih institucija, a danas i kao investitor. Iz koje se perspektive gospodarski potencijal regije vidi najrealnije?
Iz makroekonomske perspektive. Ako idemo na mikro razinu i razinu tržišta kapitala, vidimo više anegdote nego sustav. Dinamika je prisutna na razini mikro i malih poduzeća, snalažljivi poduzetnici pronalaze prilike i iskorištavaju ih, no ako tražimo velike priče i velike izvozne uspjehe, rastuća i likvidna tržišta kapitala, to su tek pojedinačne priče a ne sustav. Mi u Hrvatskoj se ponovo ponosimo Končarom, ali ukupan izvoz se u postotku BDP-a jedva miče. Realnost je takva da je jedino što sa sigurnošću možemo reći u pogledu rasta korist od europskih integracija. Hrvatska je u zadnjih 10 godina ubrala izdašnu dividenduDividenda je dio dobiti dioničkom društvu koji se isplaću... rasta od tog povijesnog poteza i sada se polako približavamo zidu istine: što dalje, nakon što je obrano voće s niskih grana članstva EU? Ovo se u BiH, Srbiji, Crnoj Gori, Makedoniji i Albaniji može tumačiti kao dobra vijest: dividenda rasta od ulaska u EU uistinu postoji i može dugo trajati. To je jedina prava prilika. No ne može trajati vječno. Do 2030. svi će promatrati hoće li Hrvatska pronaći unutarnju energiju za daljnji razvojni zamah ili će rast ozbiljno usporiti.
Danas se mnogo govori o privlačenju investicija. No iz perspektive investitora koji ulaže vlastiti kapital, što je prvi znak da neka zemlja ili kompanija zaslužuje povjerenje?
Prilično je jasno da ako želite privući strana ulaganja, a to je nužno radi tehnološke transformacije i pristupa razvijenim tržištima, morate imati kvalitetne institucije – čitaj efikasnu administraciju, kvalitetnu radnu snagu – talente i dobro posložene porezne poticaje. Na to se nadovezuju raspoloživost zemljišta za ekonomsku aktivnost i prometna povezanost. To su nužni uvjeti. Srbija je uglavnom zahvaljujući izravnim stranim ulaganjima po prvi puta uspjela preskočiti prag od 50% prosječne razine razvoja EU, no oni se, kao i Slovačka na višoj razini razvoja, suočavaju s limitima modela rasta zasnovanog na FDI u tradicionalnim sektorima. Strana ulaganja su korisna i nužna, a djelovat će fundamentalno i dugoročno samo ako se javljaju u sprezi s drugim faktorima rasta.
U svojim analizama često upozoravate da dugoročni razvoj ne ovisi samo o stopama rasta nego i o produktivnosti, institucijama i kvaliteti ekonomskih politika. Što je danas najveća strukturna slabost jugoistočne Europe?
Rast se u dugom roku svodi na rast produktivnosti. A što je rast produktivnosti – porizvodnje po radnom satu – u svojoj biti? Što su nove tehnologije koje omoućuju rast produktivnosti? Iza svake tehnologija je znanje, i to dvije vrste znanja – znanje koje je ugrađeno u strojeve, softvere i građevine, i znanje ljudi koji njima operiraju. Dakle, u gospodarstvu umjesto da gledamo strojeve, softvere, zgrade, proizvode i usluge možemo gledati kroz to i gledati kombinacije kapitala i znanja; kako baratamo znanjima o kojima sve zavisi. Treba se pitati o cijelom lancu upotrebe znanja: kakva znanja proizvodimo na fakultetima, koliko su menadžeri uspješni u primjeni i kombiniranju znanja, koliko su radnici spremni učiti i prilagođavati se, koliko su organizacije inovativne? Ne u smislu da svi trebaju smišljati nove izume, to je rijetko, nego u smislu da naprave bilo što novo. Spajanje kapitala i znanja najveća je tajna dobrih poduzeća, generalno dobrog menadžmenta – i u privatnom i javnom sektoru – i uspješnih država. Nesklonost novom, promjenama i stalnom učenju – to bi mogla biti najveća strukturna slabost jugoistočne Europe, iako ih ima još kao što su slabe institucije i korupcija.
Koja je, po Vašem mišljenju, najveća zabluda koju danas poduzetnici ili donositelji ekonomskih odluka imaju o gospodarstvu jugoistočne Europe?
Mislim da je više zabluda u jugoistočnoj Europi nego o njoj. Lokalno postoje neki obrasci razmišljanja koji koče razvoj. Očekivanje da država treba sve osigurati i pokrenuti, da su poduzetnici ljudi sumnjivog morala i neki historijski fatalizam tipa ništa se tu ne da napraviti, bolje je otići. Ovo zvuči malo pjesnički, kao da je daleko od ekonomske analize, ali kakva je lokalna povijest ne bi me čudilo da glave prepreke čuče u dubinama povijesti i naslijeđa. Nove generacije imaju priliku to promijeniti.
Više od trideset godina pratite gospodarske cikluse, financijske krize i promjene ekonomskih politika. Postoji li danas neka široko prihvaćena ekonomska pretpostavka za koju mislite da će se do 2030. pokazati pogrešnom?
Da države bez obzira na visinu poreza, regulaciju i kvalitetu institucija mogu dugoročno voditi uspješan gospodarski rast.
Tijekom karijere radili ste na više od 150 projekata za međunarodne institucije, vlade i financijske organizacije. Kada usporedite zemlje koje su u posljednjih dvadesetak godina napravile najveći razvojni iskorak, što im je bilo zajedničko?
Više ekonomskih sloboda, aktivno privlačenje investicija, i onih stranih izravnih, i generalno poboljšanje institucija kao što su administracija i pravosuđe. Ali ako govorimo samo o europskom okviru, onda je bila bitna i geografija istoka Europe. Blizina Austrije, Njemačke i Italije bila je ključna za Sloveniju, blizina Njemačke za Češku, a blizina Skandinavije i Njemačke za baltičke države, osobito najuspješniju Litvu. Pazite, Češka i Slovenija su u gospodarskom smislu sustigle Španjolsku, ni Italija nije više daleko, a Litva je odmah iza Češke i Slovenije. Geografija je pored reformi bila bitna i za Poljsku koja je napravila velike iskorake, a jedino je Rumunjska uspjela kontra geografije. Međutim, oni su već od 2017.-2018. rasli kroz stvaranje neodrživih neravnoteža, prvenstveno zbog fiskalne ekspanzije, i sada kusaju posljedice toga, stagniraju i tek ćemo vidjeti kako će sve to završiti. I Hrvatsku bih ubrojao među uspješne priče, ali i mi – premda u puno boljem ekonomskom stanju od Rumunjske – pripadamo u skupinu upitnika: što sad kad je obrano svo voće s niskih grana europskih integracija?
Kad biste danas morali napisati prvu rečenicu gospodarske strategije jugoistočne Europe do 2030., kako bi ona glasila?
Treba napraviti sve da uđemo u Europsku uniju, poboljšamo obrazovanje i stvorimo poticajan okvir za privlačenje ulaganja, posebno u sektore i poduzeća u kojima nastaje više dodane vrijednosti.
Autor: financa.ba
Prilikom preuzimanja obvezno navesti izravni link na članak.
