Cijene plina u Europi od početka godine više su nego udvostručene. Europski TTF početkom godine bio je oko 29 eura po megavatsatu, a krajem kolovoza premašio je 68 eura.
Ali pogrešno je gledati samo kada će taj rast stići na račune kućanstava.
Skuplji plin već se prelijeva kroz europsko gospodarstvo. Prvo ga osjećaju industrija i proizvođači, zatim poljoprivreda i druge kompanije, a puni trošak postupno stiže do potrošača.
Koliko brzo, ovisi o državi, ugovorima i zaštiti koju pojedini kupci imaju od veleprodajnog tržišta.
Europa ima plina, problem je njegova cijena
Europa zasad nije pred nestašicom.
Problem je koliko će morati platiti da bi osigurala dovoljno plina za zimu.
Skladišta su krajem kolovoza bila popunjena oko 63 posto, osjetno ispod petogodišnjeg prosjeka od približno 80 posto. Istodobno su poremećaji energetskih tokova s Bliskog istoka smanjili raspoloživu ponudu LNG-a upravo u trenutku kada Europa mora povećavati zalihe.
Rezultat se već vidi na TTF-u, europskoj referentnoj cijeni plina.
Ako poremećaji potraju, konkurencija s Azijom za LNG mogla bi dodatno podići cijene. Kako prenosi Euronews, analitičarke Goldman Sachsa Samantha Dart i Laura Cyr procjenjuju da bi TTF za prosinac mogao morati prijeći 100 eura po megavatsatu ako se energetski tokovi s Bliskog istoka budu normalizirali tek postupno tijekom 2027.
To nije prognoza da će plin nužno dosegnuti 100 eura. Pokazuje koliko bi Europa mogla morati platiti ako se borba za raspoložive količine LNG-a zaoštri.
Zašto cijene plina u Europi prvo osjećaju kompanije
Za energetski intenzivne kompanije rast cijene plina puno je neposredniji problem.
Kemijska industrija, proizvodnja stakla, keramike, čelika, papira i gnojiva troše velike količine energije. Dio kompanija zaštitio se dugoročnim ugovorima i hedgingom, ali kako oni istječu, nova tržišna cijena ulazi u proizvodni trošak.
Tada izbor postaje neugodan: podići cijene, prihvatiti nižu maržu ili smanjiti proizvodnju.
Europa je taj problem već prošla nakon energetskog šoka 2022., kada su pojedini energetski intenzivni pogoni smanjivali ili privremeno zaustavljali proizvodnju.
Danas je europski sustav opskrbe LNG-om znatno razvijeniji. Ali ekonomska logika ostaje ista.
Plina može biti dovoljno, a da njegova cijena istodobno postane problem za konkurentnost europske industrije.
Od plina do cijene hrane vrlo je kratak put
Jedan od najboljih primjera koliko brzo energetski šok može prijeći u ostatak gospodarstva jest proizvodnja gnojiva.
Prirodni plin ključna je sirovina za proizvodnju amonijaka, na kojem se temelji velik dio dušičnih gnojiva. Prema Europskoj komisiji, plin može određivati oko 70 posto troškova njihove proizvodnje.
Zato je EU već reagirao.
Europska komisija u srpnju je izdvojila 540 milijuna eura pomoći poljoprivrednicima pogođenima rastom troškova energije i gnojiva.
Lanac je jednostavan:
skuplji plin → skuplje gnojivo → veći trošak poljoprivrednika → pritisak na cijene hrane.
Potrošač tako dio energetskog šoka može platiti u supermarketu prije nego što ga u punoj mjeri vidi na računu za grijanje.
Trošak se širi dalje od računa za plin
Drugi kanal je električna energija.
Plinske elektrane u mnogim satima i dalje mogu određivati marginalnu cijenu električne energije na europskom tržištu. Rast cijene plina zato podiže troškove i kompanijama koje ga gotovo uopće ne koriste.
Uz to dolaze skuplji dizel i transport.
Za poslovanje to znači da se ne povećava samo jedan trošak. Istodobno mogu rasti energija, prijevoz, sirovine i cijene dobavljača.
Za kompaniju je zato važniji kumulativni udar na troškovnu bazu nego sama cijena plina na burzi.
A dio troška već dolazi i do kućanstava.
Britanski regulator Ofgem objavio je da će od listopada energetski price cap za tipično kućanstvo porasti četiri posto, na 1.723 funte godišnje. Promjena pogađa oko 22 milijuna kućanstava.
U drugim dijelovima Europe prijenos je različit. Kućanstva s varijabilnim i dinamičkim ugovorima osjetit će promjene brže, dok fiksni ugovori, regulirane tarife i način na koji dobavljači unaprijed kupuju energiju mogu odgoditi udar mjesecima.
Pitanje zato nije hoće li rast veleprodajne cijene negdje završiti.
Pitanje je koliko dugo ga netko drugi može apsorbirati prije nego što stigne do krajnjeg kupca.
U BiH skuplji plin više nije teorijski rizik
U BiH odgovor na pitanje tko plaća skuplji plin više nije potpuno teorijski.
U Federaciji BiH veleprodajna cijena prirodnog plina povećavana je već tijekom ove godine. Od početka siječnja porasla je oko četiri posto, a od travnja dodatnih 4,59 posto.
Rast cijena plina u Europi važan je za BiH čak i kada domaća cijena ne prati TTF iz dana u dan.
Ako zbog energije poskupi proizvodnja u Njemačkoj, Italiji, Austriji ili Hrvatskoj, dio tog troška dolazi kroz uvoz. Ako visoke cijene oslabe europsku industrijsku proizvodnju, posljedice osjećaju i kompanije iz BiH koje su dio njezinih dobavnih lanaca.
Rast cijena gnojiva i hrane otvara dodatni kanal uvozne inflacijeInflacija je povećanje opće razine cijena u određenom vre....
Rizik dodatnog rasta ostaje jer bi europska borba za punjenje skladišta mogla podići cijenu plina iznad 100 eura po megavatsatu. Ono što se sada mijenja jest da više ne gledamo samo rizik za zimu – dio troška već ulazi u realno gospodarstvo.
Ni regija nije jednako izložena. Srbija je dio udara odgodila dugoročnijim aranžmanima s Gazpromom, što pokazuje koliko brzina prijenosa ovisi o strukturi ugovora.
Ali takvi ugovori kupuju vrijeme. Ne jamče trajnu zaštitu ako visoke tržišne cijene potraju.
Pravi račun nije nestašica nego sigurnost opskrbe
Europa je danas energetski otpornija nego 2022. Ima više LNG terminala, više dobavljača i znatno više iskustva u upravljanju krizom.
To je važna razlika.
Ali sigurnost opskrbe ima cijenu.
Europska komisija procijenila je da je EU već u prvim mjesecima bliskoistočne krize potrošio desetke milijardi eura više na uvoz fosilnih goriva. Komisija pritom i dalje smatra da nema neposredne opasnosti za opskrbu plinom.
To možda najbolje opisuje sadašnji problem.
Energetska kriza ne počinje tek kada plina nestane. Za gospodarstvo počinje mnogo ranije – kada cijena sigurnosti opskrbe počne ulaziti u troškove industrije, hrane, transporta i kućanstava.
A taj račun Europa već počinje plaćati.
