Back leverage je model kreditiranja koji je vrlo uobičajen u Sjedinjenim Američkim Državama, a u posljednjim godinama doživljava značajan rast u Europi. Ovaj model predstavlja financijsku strukturu u kojoj banka i fond privatnog duga zajednički kreditiraju posebno namjensko poduzeće (SPV). Ovo poduzeće zatim odobrava zajam investitoru ili developeru. Banka u ovom aranžmanu osigurava stariji, sigurniji dio duga, dok fond preuzima rizičniji, podređeni dio.
Za ovakve plasmane, banke moraju izdvojiti znatno manje regulatornog kapitala nego što bi to bio slučaj kod klasičnih kredita, što im omogućava povratak na tržište financiranja nekretnina bez većeg opterećenja bilanci, prenosi Bloomberg.
Razlog za sve veću popularnost ovog modela kreditiranja je kombinacija strožih bankarskih propisa uvedenih nakon financijske krize, kao i sve veće uloge nebankarskih kreditora. U prazninu koju su ostavile banke, ušao je privatni kredit, a back leverage postao je mehanizam koji povezuje ova dva svijeta, piše Biznis.
U praksi, ovaj model financiranja sve se češće koristi za velike i složene projekte komercijalnih nekretnina, posebno u Londonu i drugim glavnim europskim tržištima. Banke tako zadržavaju kontrolu nad najsigurnijim dijelom duga, dok fondovi privatnog kapitala dobivaju priliku da povećaju prinose u sve konkurentnijem okruženju.
Tržišni podaci i proširenje ulaganja
Prema procjenama tržišnih udruga, banke u Europi već imaju najmanje nekoliko desetaka milijardi eura plasmana vezanih za back leverage, a većina institucija koje su ušle u ovaj segment planira daljnje širenje. U posao su uključene i velike međunarodne banke, često u partnerstvu sa specijaliziranim fondovima privatnog duga.
Međutim, nagli rast ovog modela otvara i nova pitanja. Kako konkurencija raste, marže na zajmove se smanjuju, a pojedini kreditori su spremni ublažiti zaštitne mehanizme koji su ranije smatrani standardom. Kritičari upozoravaju da to može dovesti do rasta rizičnosti kredita i viših odnosa duga prema vrijednosti nekretnina.
Regulatori za sada smatraju da je tržište back leveragea još premalo da bi predstavljalo sistemski rizik, ali priznaju da nemaju potpuni uvid u razmjere i strukturu tih plasmana. Dodatna nepoznanica je kako bi fondovi privatnog duga reagirali u slučaju ozbiljnijeg tržišnog šoka, budući da mnogi od njih još nisu prošli test velikog pada cijena nekretnina.
Ako bi došlo do većeg talasa neplaćanja, fondovi bi mogli biti primorani tražiti dodatni kapital od investitora, što bi potencijalno izazvalo pritiske na likvidnost širom financijskog sustava. Upravo zbog toga, back leverage se sve češće opisuje kao učinkovit, ali i potencijalno rizičan instrument – alat koji je pomogao da se tržište nekretnina ponovo pokrene, ali koji bi u nepovoljnim okolnostima mogao postati nova slaba točka europskog financijskog sustava.
