Najam stana od 80 četvornih metara u Španjolskoj danas u prosjeku stoji 1.131 euro mjesečno. U San Sebastiánu cijena prelazi 1.600 eura, dok je u Madridu oko 1.540 eura.
Brojke se razlikuju od grada do grada, ali problem je isti: stanovanje sve većem broju ljudi uzima dio prihoda koji je teško održiv.
Španjolska je samo jedan od vidljivijih primjera problema koji se proširio Europom.
Priuštivo stanovanje postalo je toliko ozbiljno ekonomsko pitanje da je Europska komisija pokrenula prvi europski plan za priuštivo stanovanje. Procjene pokazuju da će EU trebati više od dva milijuna novih domova godišnje kako bi zadovoljio potražnju.
Za zatvaranje stambenog jaza bit će potrebna i golema ulaganja, procijenjena na oko 150 milijardi eura dodatno godišnje.
Europa, jednostavno, nema dovoljno stanova tamo gdje ih ljudi najviše trebaju.
Od 600 do 1.600 eura za isti stan
Koliko je tržište neujednačeno najbolje pokazuje Španjolska.
Prosječna cijena najma u srpnju iznosila je 14,14 eura po četvornom metru, prema indeksu nekretninske platforme Fotocasa. To znači da stan od 80 kvadrata prosječno stoji oko 1.131 euro mjesečno.
Ali prosjek malo govori nekome tko traži stan.
U Jaénu u Andaluziji takav se stan može unajmiti za oko 600 eura. U San Sebastiánu u Baskiji treba izdvojiti približno 1.610 eura.
Madrid je najskuplja španjolska regija, s prosječnom cijenom od 19,27 eura po četvornom metru. Stan od 80 kvadrata tako stoji oko 1.542 eura. Slijede Baleari s približno 1.526 eura, a zatim Katalonija, Baskija i Kanarski otoci.
Na drugom kraju ljestvice je Extremadura, gdje je prosjek za istu površinu oko 630 eura.
Iako je prosječna cijena najma u Španjolskoj na godišnjoj razini pala 1,6 posto, lokalna tržišta kreću se potpuno različito. U Madridu je prosjek porastao 8,6 posto, a u Aragonu čak 13,3 posto.
Nacionalni prosjek zato sve manje pokazuje ono što ljudi stvarno osjećaju kada krenu tražiti stan.
Nije važno samo koliko stan košta
Stan od 700 eura može biti podnošljiv kućanstvu s visokim prihodima, a najamnina od nekoliko stotina eura gotovo nepremostiva nekome tko zarađuje znatno manje.
Zato je za priuštivo stanovanje važnije pitanje koliki dio prihoda odlazi na stanovanje.
Prema posljednjim dostupnim podacima Eurostata, 9,7 posto mladih u EU u dobi od 15 do 29 godina 2024. živjelo je u kućanstvima koja su najmanje 40 posto raspoloživog dohotka trošila na stanovanje. U ukupnoj populaciji taj je udio bio 8,2 posto.
Razlike su goleme. U Grčkoj je takvom trošku bilo izloženo 30,3 posto mladih, a u Danskoj 28,9 posto. U Hrvatskoj samo 2,1 posto.
No upravo Hrvatska pokazuje zašto ni taj podatak ne treba promatrati izolirano.
Ako si ne možeš priuštiti stan, ostaješ kod roditelja
Mladi u EU roditeljski dom napuštaju u prosjeku s 26,2 godine.
U Hrvatskoj tek s 31,3 godine, najkasnije u Europskoj uniji. Slijede Slovačka s 30,9, Grčka s 30,7, Italija s 30,1 i Španjolska s 30 godina.
Niska stopa stambenog opterećenja zato ne mora značiti da je stanovanje lako dostupno. Dio mladih jednostavno još nije ušao na tržište najma ili kupnje.
Eurostatovi podaci pokazuju upravo taj obrazac. Zemlje u kojima mladi kasnije odlaze iz roditeljskog doma često bilježe niže stope stambenog opterećenja među mladima.
Problem tada nije nestao. Samo se iz statistike o troškovima preselio u statistiku o osamostaljivanju.
Jedna generacija teže dolazi do vlastitog doma
Stambena kriza ima još jednu posljedicu.
Analize Zajedničkog istraživačkog centra Europske komisije pokazuju da današnje mlađe generacije teže dolaze do vlasništva nad nekretninom nego prethodne generacije u istoj životnoj dobi.
Istodobno raste udio onih koji dulje ostaju najmoprimci ili žive s roditeljima.
Nekretnina je desetljećima bila jedan od glavnih načina stvaranja imovine europskih kućanstava. Ako nove generacije sve kasnije postaju vlasnici, povećava se i razlika između onih koji nekretninu već imaju i onih koji je tek pokušavaju steći.
Europi nedostaju milijuni stanova
U pozadini problema nalazi se jednostavna neravnoteža: potražnja za stanovima u mnogim gradovima raste brže od ponude.
Prema projekcijama Europske komisije i njezina Zajedničkog istraživačkog centra, do 2035. uz već planiranu gradnju bit će potrebno još oko 7,14 milijuna stambenih jedinica u područjima u kojima se očekuje manjak.
Najveći pritisak očekuje se u velikim gradovima, gospodarski snažnim područjima te turističkim i obalnim regijama.
Zato ni objašnjenje da su za skupe stanove krivi samo turizam ili kratkoročni najam nije dovoljno.
Na cijene istodobno djeluju nedovoljna gradnja, koncentracija radnih mjesta u velikim gradovima, migracije stanovništva, manja kućanstva, cijena zemljišta i spori administrativni postupci.
Bez povećanja ponude teško je očekivati trajno rješenje.
Koliko je problem postao važan pokazuje i potez Eurostata iz svibnja 2026. godine. Pokrenut je novi europski Housing Dashboard, koji na jednom mjestu prati priuštivost, cijene i najamnine, gradnju te uvjete stanovanja.
Stanovanje tako sve jasnije postaje pokazatelj ne samo stanja tržišta nekretnina nego i šireg stanja europskog gospodarstva.
BiH: niža cijena ne znači nužno priuštiviji stan
Bosna i Hercegovina nije članica EU i njezino tržište nije moguće izravno uspoređivati sa španjolskim. Nominalne cijene stanovanja niže su, ali su niži i prihodi.
A službeni podaci pokazuju da ni BiH nije zaobišao snažan rast cijena nekretnina.
Prema podacima Agencije za statistiku BiH, prosječna cijena prodanog novog stana u BiH u prvom tromjesečju 2026. dosegnula je 3.701 KM po četvornom metru. To je 20,4 posto više nego u istom razdoblju prošle godine.
Istodobno je prosječna neto plaća u BiH u svibnju iznosila 1.691 KM. Jedan četvorni metar novogradnje tako danas vrijedi više od dvije prosječne mjesečne neto plaće.
Rast cijena pritom nije zaustavio prodaju. U prvom tromjesečju prodano je 59,4 posto više novih stanova nego godinu ranije, dok je ukupna prodana površina povećana 60,9 posto.
Ti podaci ne govore koliko prosječno kućanstvo izdvaja za najam ili stambeni kredit, ali jasno pokazuju koliko je poskupio ulazak u vlasništvo nad novom nekretninom.
Kod tržišta najma slika je manje jasna. Službena statistika prati kretanje stanarina kroz indeks potrošačkih cijena, ali BiH nema usporediv, redovito ažuriran nacionalni indeks tržišnih najamnina koji bi pokazivao prosječne cijene najma po gradovima i vrstama stanova.
Zato je mnogo teže precizno odgovoriti koliko je tržišni najam u Sarajevu, Mostaru ili Banjoj Luci danas skuplji nego prije godinu ili dvije.
Ali osnovna računica ostaje ista u Madridu, Zagrebu, Sarajevu ili Mostaru: nije presudno koliko stan nominalno košta, nego koliko prihoda treba izdvojiti da biste u njemu živjeli ili ga jednog dana mogli nazvati svojim.
Kada stanovanje postane problem cijelog gospodarstva
Tu stambena kriza prestaje biti samo problem tržišta nekretnina.
Ako ljudi ne mogu živjeti ondje gdje postoje radna mjesta, smanjuje se mobilnost radne snage. Ako mladi godinama odgađaju osamostaljenje, mijenjaju se njihove odluke o obitelji, potrošnji i štednjiU ponudama kreditnih institucija postoje različiti oblici i....
A ako je za kupnju prvog stana sve važnije koliko imovine već ima obitelj iz koje dolazite, povećava se i generacijska nejednakost.
Zato se Bruxelles stanovanjem sve više bavi kao ekonomskim, a ne samo socijalnim pitanjem.
Španjolskih 1.131 euro za stan od 80 četvornih metara samo je jedna brojka u toj puno većoj priči.
Pravo pitanje više nije koliko košta stan u Madridu, Barceloni, Zagrebu ili Sarajevu. Pitanje je mogu li ljudi koji rade u tim gradovima još sebi priuštiti da u njima žive.
