Američke carine trebale bi poskupjeti uvoznu robu. No u Švicarskoj se događa nešto drugo: više od polovice industrijskih kompanija radije smanjuje vlastitu zaradu nego da puni trošak prebaci na američke kupce.
Od kraja srpnja SAD na švicarske industrijske proizvode primjenjuje carinu od 12,5 posto, dok je stopa za konkurente iz Europske unije 10 posto. Razlika je samo 2,5 postotna boda, ali za izvoznike koji se za istog kupca natječu cijenom može biti presudna.
Novo istraživanje industrijskog udruženja Swissmem pokazuje kako kompanije reagiraju. Više od polovice njih dodatni trošak ne prebacuje u cijelosti na američke kupce, nego ga pokriva smanjenjem vlastite profitne marže. Samo 42 posto uspijeva povećani trošak prenijeti na kupca.
Drugim riječima, carinu formalno plaća uvoznik, ali njezin stvarni ekonomski trošak može završiti kod proizvođača.
Samo 2,5 postotna boda mijenjaju računicu
Za švicarsku industriju problem nije samo visina carine. Problem je što njihovi glavni europski konkurenti plaćaju manje.
Kompanija iz Švicarske tako na američko tržište ulazi s dodatnim troškom koji konkurent iz Njemačke, Francuske ili Italije nema u istoj mjeri.
Ako poveća cijenu, riskira gubitak kupca. Ako je zadrži, smanjuje vlastitu maržu.
Mnoge kompanije zasad biraju drugo.
To posebno može pogoditi industriju strojeva, elektrotehnike, metala i drugih tehnoloških proizvoda, gdje se veliki ugovori mogu dobivati ili gubiti na relativno malim razlikama u cijeni.
Swissmem zato upozorava da sadašnji jaz već predstavlja konkurentski nedostatak za švicarsku industriju.
Što ako razlika naraste na pet bodova?
Još veći problem mogao bi tek doći.
Američka istraga industrijskih viškova kapaciteta mogla bi rezultirati dodatnim carinama. Ako bi se razlika prema konkurentima iz EU povećala s 2,5 na pet postotnih bodova, gotovo polovica kompanija obuhvaćenih istraživanjem kaže da bi njihovo poslovanje u SAD-u bilo ozbiljno ugroženo.
Prostora za apsorbiranje novih troškova sve je manje.
Švicarski izvoz prema SAD-u već je u prvih šest mjeseci 2026. pao 5,3 posto.
To je posebno zanimljivo nakon snažnog drugog tromjesečja švicarskog gospodarstva. Kako smo nedavno pisali na Financa.ba, dio snažnog rasta izvoza mogao je biti posljedica ubrzanih isporuka prije novih američkih trgovinskih mjera.
Drugim riječima, dobar kvartal ne mora nužno značiti da je pritisak na izvoznike nestao. Može značiti upravo suprotno – da su kompanije pokušavale prodati što više prije nego što novi uvjeti počnu djelovati.
Zašto proizvodnju jednostavno ne presele u SAD?
Jedan od ciljeva američke carinske politike jest potaknuti kompanije da više proizvode unutar SAD-a.
Ali iskustvo švicarske industrije pokazuje koliko je ta računica složenija.
Predsjednik Swissmema Martin Hirzel kaže da kompanije zbog novih carina neće jednostavno preseliti proizvodnju u SAD. Među preprekama ističe nedostatak kvalificiranih radnika.
Tvornica se ne premješta zbog nekoliko dodatnih postotnih bodova carine. Potrebni su radnici, dobavljači, infrastruktura i kapital, a takve se investicije planiraju godinama.
Carina može promijeniti računicu, ali ne može preko noći stvoriti industrijski ekosustav.
Upravo tu postaje vidljiva granica politike kojom se trgovinske barijere pokušavaju pretvoriti u domaće investicije.
Švicarska je tu lekciju već skupo platila
Današnjih 12,5 posto izgleda umjereno u usporedbi s onim kroz što je švicarska industrija prošla prije godinu dana.
Washington je u kolovozu 2025. Švicarskoj nametnuo carinu od čak 39 posto, jednu od najviših stopa u Europi. Posljedice su bile brze: izvoz švicarske tehnološke industrije u SAD u trećem tromjesečju pao je 14,2 posto na godišnjoj razini, a kod strojarstva gotovo 25 posto.
Kasniji pregovori spustili su stopu, ali kompanije su dobile vrlo konkretnu lekciju koliko brzo carinska razlika može postati problem prodaje.
Zato sadašnja zabrinutost nije teorijska.
Tko zapravo plaća carinu?
Carine se u političkim raspravama često predstavljaju kao jednostavan porez na stranu robu.
Poslovna stvarnost puno je složenija.
Trošak se može raspodijeliti između izvoznika, uvoznika i krajnjeg kupca. Koliki će dio završiti kod koga ovisi o tome koliko je proizvod jedinstven, koliko je tržište konkurentno i koliko lako kupac može pronaći drugog dobavljača.
Švicarski primjer to vrlo jasno pokazuje.
Ako više od polovice kompanija radije žrtvuje dio marže nego podigne cijenu američkom kupcu, procjenjuju da bi povećanje cijene moglo biti još skuplje.
Gubitak dijela zarade na postojećoj prodaji zasad im je prihvatljiviji od rizika gubitka kupca.
Mala razlika, veliki problem
Zato 2,5 postotna boda više nisu samo statistička razlika između američkih carina za Švicarsku i EU.
Za kompaniju koja pokušava zaštititi tržišni udio to može biti razlika između zadržavanja cijene i smanjenja zarade. Ako se jaz udvostruči, gotovo polovica ispitanih kompanija već upozorava da bi njezino američko poslovanje moglo biti ozbiljno ugroženo.
Švicarska industrija zato traži uvjete u kojima neće ulaziti na američko tržište s lošijom početnom pozicijom od svojih najvećih europskih konkurenata.
Jer u trgovinskom ratu pitanje nije samo tko je dobio višu carinu. Puno je važnije tko je na kraju mora platiti – kupac kroz višu cijenu ili kompanija kroz manju zaradu.
