Europa godišnje ulaže oko 29 milijardi eura u klimatsku prilagodbu. Trebala bi ulagati oko 70 milijardi. Istodobno, štete na infrastrukturi i imovini zbog klimatskih nepogoda već dosežu prosječno 45 milijardi eura godišnje.
Klimatske promjene već imaju cijenu. Europa sada bira hoće li je platiti prije katastrofe ili nakon nje.
Ovogodišnji požari, toplinski valovi i suše samo su zaoštrili računicu. Europski povjerenik za klimatska pitanja Wopke Hoekstra upozorava da klimatska prilagodba više nije luksuz koji države mogu odgađati dok pokušavaju smanjiti proračunske deficite.
Jer i odgađanje ima cijenu.
Europa ulaže manje od polovice potrebnog
Prema procjeni Europske komisije, članice EU-a trenutačno zajedno izdvajaju oko 29 milijardi eura godišnje za prilagodbu klimatskim promjenama – od zaštite od poplava do prilagodbe gradova ekstremnim temperaturama.
Procijenjena potreba iznosi oko 70 milijardi.
Nedostaje, dakle, približno 41 milijarda eura godišnje.
To je velik dodatni trošak u trenutku kada europske vlade već traže novac za obranu, energetiku, konkurentnost i starenje stanovništva.
Ali druga strana računice još je skuplja.
Štete na infrastrukturi i materijalnoj imovini povezane s klimatskim ekstremima već u prosjeku dosežu oko 45 milijardi eura godišnje. A u tu brojku ne stane sve: izgubljeni radni sati, slabiji poljoprivredni prinosiPrinos (engl. Yield) se odnosi na zaradu ostvarenu na ulagan..., poremećaji transporta, skuplja energija, zdravstveni troškovi i odgođene investicije.
Pitanje zato više nije samo može li si Europa priuštiti klimatsku prilagodbu.
Može li si priuštiti da je odgađa?
Jedan euro danas ili mnogo više sutra
Ekonomska logika preventivnog ulaganja prilično je jasna.
Analiza World Resources Institutea pokazuje da svaki dolar uložen u klimatsku prilagodbu može donijeti više od deset dolara koristi tijekom deset godina. U računicu ulaze izbjegnute štete, ali i šire gospodarske i društvene koristi.
Nasip koji danas košta milijune može spriječiti poplavu koja bi sutra napravila višestruko veću štetu. Hladniji gradovi smanjuju zdravstvene posljedice toplinskih valova. Otpornija elektroenergetska mreža smanjuje rizik prekida proizvodnje.
Problem je jednostavan: račun za prevenciju stiže odmah. Račun za katastrofu dolazi kasnije.
Politički je prvi često teže opravdati.
Ekonomski bi drugi mogao biti mnogo skuplji.
Kad rizik postane neosigurljiv
Postoji i granica nakon koje klimatska šteta prestaje biti samo pitanje sanacije.
Ako ekstremni događaji postaju češći i predvidljiviji, mijenja se sama računica osiguranja.
Premije rastu. Pokriće se smanjuje. Na najizloženijim područjima osiguranje može postati toliko skupo da ga građani i kompanije više ne mogu priuštiti.
Hoekstra upravo na to upozorava: vlade koje ne ulažu u otpornost ne bi trebale biti iznenađene ako raste broj područja koja će biti teško osigurati.
A kada osiguranje ne može apsorbirati štetu, ona se vraća državi.
Nakon velike poplave, požara ili oluje država obnavlja infrastrukturu, pomaže kućanstvima i kompanijama te financira sanaciju. Privatni klimatski rizik tako postaje fiskalni rizik.
O tome smo nedavno pisali analizirajući kako jedno ekstremno ljeto najvećem europskom gospodarstvu može ispostaviti račun od desetaka milijardi eura. Sada se nameće sljedeće pitanje: koliko se tog računa moglo izbjeći ranijim ulaganjem?
Klimatska otpornost ulazi u svaki proračun
Bruxelles zato priprema novi paket mjera za europsku klimatsku otpornost, koji se očekuje tijekom jeseni.
Jedna od važnijih promjena trebala bi biti jasnija podjela odgovornosti: tko financira zaštitu od poplava, tko prevenciju i gašenje požara, tko prilagođava gradove ekstremnim temperaturama i tko štiti najranjivije stanovništvo.
Iza administrativnih pitanja krije se mnogo veća promjena.
Klimatska prilagodba trebala bi postati dio gotovo svake velike investicijske odluke.
Nova cesta više se neće procjenjivati samo prema cijeni izgradnje, nego i prema tome može li izdržati ekstremne temperature i poplave. Gradovi će morati računati koliko zelenila i hlada trebaju. Energetska infrastruktura morat će biti projektirana za uvjete u kojima će raditi desetljećima.
Time se mijenja i definicija jeftine investicije.
Ono što je danas jeftinije izgraditi može sutra biti mnogo skuplje popravljati ili ponovno graditi.
Najskuplja opcija mogla bi biti čekanje
Europa već ima razvijenije mehanizme zajedničkog odgovora na katastrofe. Stotine vatrogasaca mogu se raspoređivati tamo gdje požari izmaknu kontroli.
Ali gašenje požara nije isto što i otpornost na požare. Sanacija poplave nije isto što i zaštita od poplave.
Tu je možda najveći zaokret koji čeka europske vlade: novac za klimatsku prilagodbu prestati promatrati kao trošak koji može čekati bolji proračunski trenutak.
Jer klimatski rizik ne čeka.
Čak i kada bi emisije stakleničkih plinova sutra prestale, posljedice dosadašnjeg zagrijavanja ne bi nestale. Europa će se i dalje suočavati s toplinskim valovima, sušama, požarima i poplavama.
Zato računica od 29 i 70 milijardi eura nije samo priča o tome koliko Europa treba dodatno potrošiti.
To je računica o tome koliko danas vrijedi platiti da sutrašnji račun ne bude mnogo veći.
