Više od 10.000 zaposlenika Volkswagena okupilo se u Wolfsburgu. Kada je izvršni direktor Oliver Blume pozvao na zajedništvo, dio radnika odgovorio je zvižducima.
To možda bolje od bilo koje financijske tablice pokazuje izazov pred kojim se nalazi najveći europski proizvođač automobila.
Volkswagen zna da mora smanjiti troškove. Zna da ima višak kapaciteta. Izračunao je čak i koliko bi radnih mjesta mogao ukinuti. Ono što više nema u dovoljnoj količini jest povjerenje ljudi koji bi tu promjenu trebali provesti.
A bez njega restrukturiranje Volkswagena, najveće u povijesti kompanije, postaje puno teže.
Brojka od 50.000 nije slučajna
Blume se u utorak prvi put pojavio pred zaposlenicima u sjedištu Volkswagena otkako su objavljeni planovi o mogućem dodatnom smanjenju broja radnih mjesta i zatvaranju tvornica.
„Naš plan za budućnost najveća je promjena u povijesti naše kompanije“, poručio je zaposlenicima, prema Reutersu, pozivajući ih da se ujedine oko njegove provedbe.
Volkswagen razmatra ukidanje do 50.000 dodatnih radnih mjesta. Blume tvrdi da to nije konačan broj otkaza, nego teorijski izračun koliko bi kompanija morala smanjiti troškove kako bi ih približila konkurenciji. Volkswagenovi režijski troškovi, prema njegovim riječima, više su od 30 posto viši od troškova konkurenata.
A ovo nije početak rezova.
Kompanija već provodi program prema kojem bi do 2030. u Njemačkoj trebalo nestati više od 35.000 radnih mjesta. Plan nije došao iznenada. Volkswagen već neko vrijeme razmatra znatno dublje rezove radnih mjesta, a novi prijedlog pokazuje koliko se pritisak povećao.
Sada se otvara važnije pitanje: može li uprava takvu promjenu uopće provesti?
Kada restrukturiranje postane pitanje povjerenja
Na transparentima u Wolfsburgu nije pisalo samo da radnici žele sačuvati svoja radna mjesta.
„Naša radna mjesta nisu brojke koje treba smanjivati radi ušteda.“
„Poštovanje nije predmet pregovora.“
Poruke pokazuju da sukob više nije samo oko broja zaposlenih.
Predsjednica radničkog vijeća Daniela Cavallo kaže da je povjerenje u Blumea narušeno, premda smatra da ga je moguće obnoviti.
To je ozbiljna prepreka svakom izvršnom direktoru koji pokušava provesti veliku transformaciju.
Restrukturiranje nije samo pitanje koliko treba uštedjeti. Važno je vjeruju li ljudi da razumiju zašto se promjena događa, po kojim se kriterijima odlučuje i postoji li nakon rezova uvjerljiv plan za ono što ostaje.
Ako toga nema, svaka nova mjera počinje izgledati samo kao još jedan rez.
Volkswagen nema mnogo vremena
Pritisak na kompaniju nije izmišljen.
Kineski proizvođači postali su ozbiljna konkurencija u električnim automobilima. Volkswagen istodobno trpi slabije poslovanje u Kini, troškove američkih carina i višak proizvodnih kapaciteta u Europi.
Njemačke tvornice projektirane su za automobilsku industriju koja je izgledala drukčije.
Već dogovoreno restrukturiranje njemačkih pogona predviđa trajno smanjenje troškova, kapaciteta i broja zaposlenih. Proizvodni kapacitet njemačkih tvornica trebao bi se smanjiti za oko 734.000 vozila godišnje.
Dakle, pitanje nije treba li Volkswagen nešto promijeniti.
Pitanje je koliko duboko mora rezati i kako to napraviti bez gubitka ljudi koji trebaju iznijeti ono što ostane nakon restrukturiranja Volkswagena.
Rezanje ljudi ne puni prazne tvornice
Blume zatvaranje pogona naziva posljednjom i najskupljom opcijom.
Zato Volkswagen traži druge namjene za višak kapaciteta, od proizvodnje za obrambeni sektor do modela razvijenih za kinesko tržište.
Zasad bez konkretnog rješenja.
Osnabrück je posebno izložen, dok nekoliko drugih pogona nema dovoljno jasnu perspektivu nakon 2030.
Ako nema dovoljno proizvoda za postojeće tvornice, samo smanjenje broja zaposlenih ne rješava temeljni problem.
Kompanija može smanjiti trošak rada. Ali i dalje mora odgovoriti na pitanje što će proizvoditi, gdje će to proizvoditi i može li na tome ostvariti maržu koja opravdava postojeću industrijsku infrastrukturu.
Blume ne može jednostavno povući crtu
Volkswagen pritom nije kompanija u kojoj izvršni direktor može napraviti plan rezova i jednostavno narediti njegovu provedbu.
Predstavnici zaposlenika imaju polovicu mjesta u 20-članom Nadzornom odboru. Donja Saska, koja drži oko 20 posto glasačkih prava, također ima snažan utjecaj.
Zato Blume za velike promjene treba više od dobrog financijskog izračuna.
Treba kompromis.
Predstavnici radnika i Donje Saske pripremaju vlastite prijedloge za budućnost pogona. Više se, dakle, ne raspravlja samo o tome treba li Volkswagen rezati, nego koji model restrukturiranja treba pobijediti.
U takvoj situaciji povjerenje postaje poslovna imovina.
Excel može pokazati problem. Ne može provesti promjenu
Volkswagenov slučaj vrijedi promatrati i izvan automobilske industrije.
Gotovo svako restrukturiranje počinje brojkama.
Troškovi su previsoki. Marža je preniska. Produktivnost zaostaje. Kapacitet nije iskorišten. Broj zaposlenih ne odgovara količini posla.
Excel može vrlo precizno pokazati gdje treba rezati.
Ne može odgovoriti hoće li najbolji zaposlenici ostati, hoće li proizvodnja zadržati kvalitetu i hoće li organizacija nakon rezova stvarno biti bolja ili samo manja.
Tu počinje posao uprave.
Volkswagen sada mora uvjeriti zaposlenike u dvije stvari: da su veliki rezovi nužni i da uprava kojoj sve manje vjeruju zna što dolazi poslije njih.
Zato zvižduci u Wolfsburgu nisu važni zbog neugodnosti koju su priredili Oliveru Blumeu. Važni su jer pokazuju koliko se plan uprave udaljio od ljudi koji ga trebaju pretvoriti u stvarnost.
Restrukturiranje može početi u Excelu. Ali provodi se među ljudima.
