Petrol je u ožujku u Sloveniji prodao 39 posto više goriva nego godinu ranije. Umjesto veće zarade, na prodaji goriva i derivata zabilježio je 27,5 milijuna eura gubitka. Taj paradoks postao je najjači argument kompanije protiv regulacije cijena goriva – i upozorenje da bi, postane li poslovanje neodrživo, pojedine postaje mogle ograničiti prodaju ili biti zatvorene.
Polugodišnji rezultati pokazuju koliko je problem velik. Petrol Grupa povećala je prihod za 12 posto, na 3,3 milijarde eura, i prodala 4 posto više goriva i derivata. Neto dobit istodobno je pala 24 posto, na 57,4 milijuna eura, dok je EBITDA smanjena na 131,8 milijuna eura.
Više prodaje. Više prihoda. Manje dobiti.
To nije računovodstveni paradoks. To je posljedica načina na koji regulacija funkcionira kada tržišna cijena energije naglo pobjegne.
Ožujak je pokazao gdje puca regulacija cijena goriva
Problem je eskalirao u ožujku.
Geopolitičke napetosti podigle su cijene energije, a očekivanje novih poskupljenja izazvalo je snažan rast potražnje. Kupci su punili spremnike, povećana je prekogranična kupnja, a rasla je i prodaja goriva poljoprivredi.
Petrol je prodavao znatno više, ali kompanija tvrdi da regulirana maloprodajna cijena nije dovoljno brzo pratila rast nabavnih troškova.
Rezultat je bio ekstreman: 39 posto veća količinska prodaja i 27,5 milijuna eura negativnog rezultata na prodaji goriva i derivata u Sloveniji.
Prema službenim rezultatima Petrol Grupe, upravo je regulatorni okvir bio jedan od glavnih razloga slabijeg poslovanja.
Ali ni slovenska vlada nije ostala pri starom modelu. Tijekom ožujskog udara mijenjala je način regulacije, oslobodila cijene na autocestama i brzim cestama te prešla na češće formiranje cijena.
To je važna nijansa.
Problem nije samo treba li gorivo regulirati ili potpuno prepustiti tržištu. Pitanje je može li regulatorni model dovoljno brzo reagirati kada se nabavna cijena mijenja brže od administrativno ograničene maloprodajne cijene.
Jeftinije gorivo ipak netko mora platiti
Petrol ima jasan interes tražiti liberalizaciju. Veće dopuštene marže daju mu više prostora za zaradu.
Država ima jednako jasan razlog za intervenciju: spriječiti da nagli skok cijene nafte odmah završi na računima građana i kompanija.
Zato ovu priču nije dovoljno promatrati samo iz Petrolove perspektive.
Potrošač od regulirane cijene može imati vrlo konkretnu korist. Ali razlika između tržišne i ograničene cijene ne nestaje.
Regulirana cijena ne uklanja trošak energetskog šoka. Samo odlučuje tko će ga i kada platiti.
Dio može preuzeti država smanjenjem trošarina. Dio trgovci kroz niže marže. Dio se ipak prenosi kupcu.
Dok su tržišta relativno stabilna, ravnotežu je lakše održavati.
Ožujak je pokazao što se događa kada stigne ozbiljan cjenovni šok.
Petrol sada upozorava i na zatvaranje postaja
Tu rasprava prestaje biti samo pitanje profitne marže.
Petrol upozorava da bi, postane li poslovanje pojedinih lokacija financijski neodrživo, mogao ograničiti prodaju goriva ili zatvoriti određena prodajna mjesta.
To ne znači da će Petrol sutra početi zatvarati benzinske postaje.
Ali činjenica da kompanija priprema takav scenarij pokazuje koliko je sukob s regulatorom eskalirao.
Cijena zaštite potrošača može se prvo pojaviti u dobiti trgovca. Ako pritisak potraje, može se preseliti u investicije, mrežu i dostupnost usluge.
Upravo tu Petrolovi rezultati postaju zanimljiviji od običnog polugodišnjeg izvještaja.
Manja dobit već se prelijeva na investicije
Petrol je u prvih šest mjeseci neto investirao 58,2 milijuna eura – 43 posto manje od plana.
Kompanija smanjene investicije povezuje s regulatornim okvirom na slovenskom tržištu.
To je posebno važno jer Petrol istodobno pokušava prijeći put od tradicionalnog trgovca gorivom prema široj energetskoj kompaniji. Čak 44 posto investiranih sredstava u prvom polugodištu usmjereno je u projekte energetske tranzicije.
Grupa ulaže u punionice za električna vozila, energetsku infrastrukturu, mobilnost i digitalna rješenja.
Tu nastaje neugodan paradoks.
Država regulacijom pokušava smanjiti današnji trošak energije, dok Petrol tvrdi da takav model smanjuje kapital dostupan za energetsku infrastrukturu sutra.
Ni jedno ni drugo nije nevažno.
To je šira dilema koja se pojavljuje svaki put kada država intervenira u tržišnu cijenu. Energetski šokovi vrlo brzo prelaze iz cijene energije u troškove kompanija i kućanstava, pa je politički pritisak za intervenciju razumljiv. Problem nastaje kada privremena zaštita počne stvarati dugoročnije posljedice.
Hrvatska pokazuje da izbor nije samo regulirati ili ne
Hrvatska također intervenira u cijene goriva, kombinirajući ograničavanje pojedinih elemenata maloprodajne cijene s promjenama trošarina i drugim državnim mjerama.
To pokazuje da izbor nije samo između regulacije i potpuno slobodnog tržišta.
Ključno je koliko brzo model reagira na promjene nabavnih cijena i kako se trošak dijeli između države, trgovaca i potrošača.
Petrol je sukob sa slovenskom državom već prebacio i na pravni teren. Za ranija razdoblja regulacije podnio je dva zahtjeva za naknadu štete ukupne vrijednosti 177,2 milijuna eura, a najavljuje nastavak svojih zahtjeva i za sljedeća razdoblja.
Sukob se zato više ne vodi oko nekoliko centi marže na litri.
Slovenski stres-test važan je i za BiH
Petrol posluje i u Bosni i Hercegovini, ali nema osnove tvrditi da slovenski regulatorni spor ugrožava njegove postaje na domaćem tržištu.
Slovenski slučaj za BiH je relevantan iz drugog razloga.
Pokazuje što država mora uzeti u obzir ako tijekom budućeg energetskog šoka ponovno posegne za ograničavanjem cijena.
Zaštititi potrošača od naglog poskupljenja politički je privlačno i u određenim okolnostima opravdano. Ali cijena te zaštite mora biti negdje raspoređena – između državnog proračuna, trgovaca i samih potrošača.
Ožujak je zato postao stres-test slovenskog modela regulacije cijena goriva.
Prodati 39 posto više proizvoda i pritom izgubiti 27,5 milijuna eura snažan je signal da u ekstremnim tržišnim uvjetima nešto u mehanizmu određivanja cijene nije funkcioniralo.
Slovenija sada mora odlučiti koliko daleko želi ići u zaštiti maloprodajne cijene. Petrol mora dokazati da liberalizacija ne bi samo povećala njegove marže.
A pravi račun regulacije neće se vidjeti samo na stupu s cijenama benzina.
Vidjet će se u tome koliko plaća potrošač, koliko se odriče država, koliko može zaraditi trgovac i ostaje li dovoljno kapitala za investicije i sigurnu opskrbu.
To je granica na kojoj jeftinije gorivo prestaje biti samo pitanje cijene na benzinskoj postaji i postaje pitanje cijene cijelog sustava.
