VIJEST o novom vojnom puču u Africi nije iznenadila nikoga s obzirom na to da je kontinent još od stjecanja nezavisnosti od kolonijalnih sila sinonim za građanske ratove i pučeve. Situacija se čak smirivala prvih 15-ak godina 21. stoljeća, ali zadnjih godina su sukobi, pučevi i nasilje opet postali popularni.
Dapače, trenutno se na kontinentu odvija čak 35 različitih sukoba, najviše u povijesti. Većina ih nije u fokusu svjetske javnosti, ali nedavni puč u Nigeru je privukao veliku pozornost. Brzo je postalo jasno da bi mogao dovesti do velikog međudržavnog sukoba u zapadnoj Africi, ali i da ima međunarodne reperkusije.
Osim samog Nigera i država Zapadne Afrike koje su se podijelile u dva tabora po pitanju priznavanja “legitimnosti” puča, radi se o sukobu Francuske i SAD-a s Rusijom oko utjecaja na kontinentu.
Pučevi su sastavni dio života u Nigeru
Niger je država bez izlaza na more smještena između Libije i Alžira na sjeveru, Nigerije na jugu, Čada na istoku te Malija i Burkine Faso na Zapadu. Skoro isključiva religija u zemlji je islam, ali se u tipično afričkoj maniri miješa s brojnim lokalnim, animističkim i šamanskim, vjerovanjima.
Kao druge države ne kontinentu, etnički je jako mješovita i ima nekoliko jezično i kulturološki odvojenih naroda. Jedan od njih su i Tuarezi, saharski narod koji se u susjednom Maliju bori za nezavisnost od 2012. Najveći problem su ipak islamističke skupine poput Boko Haram i afričkog ogranka Islamske Države.
Ovogodišnji puč je bio peti od 1960., kada je država stekla nezavisnost od Francuske, i drugi u 21. stoljeću. Prije ovoga se državni udar dogodio 2010., nakon ustavne krize i pokušaja tadašnjeg predsjednika da produži svoj mandat referendumom.
Ima iste probleme kao manje-više sve države afričkog kontinenta; visoku razinu korupcije, nasilje, nefunkcionalno pravosuđe, opće siromaštvo, nerazvijenu ekonomiju baziranu na izvozu sirovina. U kontekstu ovog puča je važna upravo sirovina koju Niger izvozi, a to je uranij.
Formirale se dvije strane u regiji, prijeti se ratom
Državni udar je izvršen 26. lipnja, a u njemu je predsjednička garda svrgnula demokratski izabranog predsjednika Mohameda Bazouma. Zapovjednik predsjedničke garde Abdourahamane Tchiani je preuzeo vlast, zatvorio granice, zaustavio rad svih državnih institucija, a demokratski izabranog predsjednika zarobio.
Države u regiji su se brzo podijelile u dva tabora. Ekonomska zajednica zapadnoafričkih država (ECOWAS) je zaprijetila uporabom sile ako svrgnuti predsjednik Nigera Mohamed Bazoum ne bude vraćen na dužnost u roku od tjedan dana.
Ako se uvjet ne ispuni, vojno će intervenirati. Rok istječe 7. kolovoza. Organizacija uključuje većinu zapadnoafričkih zemalja, od kojih je najveća i najutjecajnija Nigerija. Trenutni predsjednik organizacije je ujedno i predsjednik Nigerije Bola Ahmed Tinubu.
ECOWAS je uveo zabranu putovanja i zamrznuo imovinu vojnih dužnosnika uključenih u državni udar, kao i za članove njihovih obitelji te civile koji prihvate sudjelovanje u bilo kojoj instituciji ili vladi koju su uspostavili pučisti.
Na stranu puča u Nigeriji su stali Burkina Faso i Mali, u kojima su prošlih godina također provedeni državni udari i u kojima trenutno vlada vojska. U Maliju od 2012. traje građanski rad, a zadnji puč koji se dogodio 2021. je bio treći od izbijanja rata.
U Burkini Faso je zadnji puč održan u rujnu 2022., a kojim je svrgnuta klika koja je i sama u siječnju iste godine došla na vlast pučem. Obje zemlje su bile članice ECOWAS-a, ali su nakon državnih udara suspendirane.
Zapadne države evakuiraju svoje građane
Globalni aspekt puča proizlazi iz činjenice da se u zemlji nalaze vojne baze SAD-a i Francuske, a osim te dvije države, vojnike u Nigeru imaju Italija i EU. Ukupno je iz navedenih država stacionirano između 2500 i 3000 vojnika.
Nakon puča je počela evakuacija državljana članica EU. Dva zrakoplova Airbus A330 koje je poslala Francuska evakuirala su najmanje 262 osobe, uključujući 12 novorođenčadi, objavila je francuska ministrica vanjskih poslova Catherine Colonna.
Glavna uloga francuskih i američkih vojnika je bila pomoć vojsci Nigera u borbi protiv islamističkih skupina, poput Boko Haram. No njihov uspjeh je bio ograničen, a napadi raznih islamističkih skupina na sela i gradove zadnjih godina postaju sve češći.
Italija se također priprema evakuirati svoje državljane i vojnike, a isto pokušavaju Njemačka, Španjolska i Ujedinjeno Kraljevstvo. Veleposlanstvo SAD-a još uvijek normalno funkcionira, a glasnogovornik State Departmenta Matthew Miller je rekao da nema trenutačnih naznaka “prijetnji američkim građanima ili objektima”.
U međuvremenu su se pristaše pučista okupile ispred francuskog veleposlanstva u Niameyu kako bi prosvjedovali protiv navodnog postkolonijalnog utjecaja Pariza.
Neuspjeh u borbi protiv islamista je okidač
Razlozi nezadovoljstva dijela stanovništva Nigera koji je podržao puč su nemogućnost da se kontrolira širenje islamističkih skupina, oružani napadi na gradove i sela te općenito dojam nesposobnosti državnih vlasti da ih eliminiraju, a smatra se da su za to odgovorne i zapadne sile.
Zapravo se radi o regionalnom problemu, a najveća aktivnost islamista u Nigeru je blizu granica s Malijem i Nigerijom, koji imaju čak i veći problem s njima. Primjerice, blizu 1400 sljedbenika Boko Harama je u svibnju ove godine uhvaćeno dok je bježalo u Niger iz Nigerije, a nakon sukoba s drugom islamističkom skupinom, Islamskom državom provincije Zapadne Afrike.
U brojnim državama regije se stvorilo veliko nezadovoljstvo zbog nedjelotvornosti nacionalnih vojski potpomognutih vojnicima Francuske i SAD-a u zaustavljanju islamističkih vojnih akcija, nasilja nad stanovništvom i širenja zone utjecaja. Sažeto, stanovništvo je nezadovoljno dosadašnjim neuspjesima u borbi protiv Boko Harama, Islamske Države i ogranaka Al Kaide.
To nezadovoljstvo je iskoristila Rusija, koja u Africi djeluje primarno kroz Wagner. Iako je samoj Rusiji i Ukrajini odnos nepovratno narušen nakon pokušaja puča u Rusiji, u kojem je Wagner došao stotinjak kilometara od Moskve, u Africi ta privatna vojska još djeluje kao produžena ruka Kremlja.
Wagner je još u prosincu 2021. počeo ulaziti u susjedni Mali, pola godine nakon što je proveden vojni udar. Otada istražitelji UN-a izvještavaju o egzekucijama civila koje provodi vojska Malija pod kontrolom pučista, zajedno s “naoružanim bijelcima”, prema izjavama svjedoka koji su pričali s istražiteljima UN-a.
General Salifou Mody, jedan od organizatora puča u Nigeru, posjetio je Mali i špekulira se da je zatražio pomoć Wagnera. Prigožin, vođa Wagnera, u objavi na jednoj društvenoj mreži za situaciju u Nigeru okrivio je nasljeđe kolonijalizma i optužio “zapadne nacije” da sponzoriraju terorističke skupine u zemlji. Prema njemu, Wagner je “u stanju uspostaviti red i uništiti teroriste”.
Rusija iskorištava situaciju za širenje utjecaja na kontinentu, Niger je važan dobavljač uranija za Francusku
Rusija putem Wagnera godinama širi svoj utjecaj diljem Afrike, a najaktivnija je u Srednjoafričkoj Republici, Maliju, Libiji i Sudanu. Afrički režimi plaćaju “usluge” Wagnera direktno novčano ili dodjeljivanjem prava na iskorištavanje nalazišta zlata, dijamanata, rijetkih metala i drugih sirovina.
Francuskoj je Niger jako važan zbog toga što se radi o glavnom izvoru uranija, sirovine nužne za rad nuklearnih elektrana. Na društvenim mrežama se pojavila vijest kako su Niger, Mali i Burkina Faso najavili zaustavljanje izvoza uranija i zlata u Francusku, ali to (još uvijek) nije istina.
Niger je sedmi najveći izvoznik uranija na svijetu, a Mali i Burkina Faso uopće ne izvoze tu sirovinu. Uvoznik je i SAD, ali mu je Niger tek šesti najveći dobavljač. Cijena sirovine na svjetskim tržištima je narasla nakon vijesti o puču, ali raste još od kraja 2019. i trenutno je još na razini ispod 2011. ili 2007. Ipak, može se tvrditi da je za dio rasta odgovoran puč.
Više od pola od ukupne proizvodnje električne energije u EU se odnosi na Francusku, a prema podacima Agencije za opskrbu Europske zajednice za atomsku energiju (Euratom), EU je 2021. 24.3 posto uranija uvezla iz Nigera.
Glasnogovornik EU Adalbert Jahnz je unatoč tome izjavio da događanja u Nigeru ne predstavljaju opasnost za opskrbu uranijem. “Kompanije iz EU imaju dovoljno zaliha prirodnog uranija za ublažavanje svih kratkoročnih rizika opskrbe, a srednjoročno i dugoročno ima dovoljno nalazišta na svjetskom tržištu da pokriju potrebe EU.”
Francuska kompanija Orano, koja je vlasnik nekoliko rudnika uranija u Nigeru, objavila je da nije bilo nikakvih prekida proizvodnje niti je to zatraženo od strane novih vlasti.
Vjerojatnost izbijanja velikog regionalnog rata sve veća
Teško je procijeniti kolika je vjerojatnost da će izbiti veliki regionalni sukob, ali se šanse kontinuirano povećavaju. Iako neki analitičari smatraju da su prijetnje “silom” od strane zemalja ECOWAS-a prazna priča, takvo nešto ne bi bio povijesni presedan.
Organizacija je 1990. intervenirala u Liberiji, 1997. u Sijera Leoneu, 1999. u Gvineji Bisao, 2003. u Obali Bjelokosti i Liberiji, 2013. u Maliju i 2017. u Gambiji. Većina tih intervencija je provedena kao odgovor na državne udare ili odbijanje predaje vlasti nakon gubitka na izborima.
Ako se svjetske sile uključe, to će biti ograničenog opsega i u suradnji s jednom od strana u regionalnom sukobu. Najvjerojatnije je da će, ako se zarati, nastati tzv. “proxy rat” u kojem će regionalne vojne sile podržavati neke od svjetskih sila.
Afrika, kontinent zapeo u krugu siromaštva
Teško je govoriti o “dobrim godinama” u kontekstu Afrike, ali prvih 15 godina ovog stoljeća se stanje na kontinentu načelno popravljalo. Siromaštvo je bilo u padu, sve je manje bilo gladnih (unatoč velikom rastu stanovništva), bilo je manje sukoba i nasilja, širenje AIDS-a i drugih bolesti se ograničilo.
Po svemu sudeći, Afrika ulazi u novo razdoblje pogoršavanja. Broj ekstremno siromašnih, neuhranjenih i gladnih zadnjih godina raste, sve je više sukoba, gospodarski rast usporava. Čak i nekada stabilne države, kao što je Južna Afrika, u opasnosti su od toga da utonu u kaos. Predsjednik ekstremno lijeve stranke u toj državi, treće najveće u državi, na političkim skupovima viče: “Ubij Bura, farmera!” Buri su bijelci, potomci nizozemskih, belgijskih, francuskih i njemačkih doseljenika iz 17., 18. i 19. stoljeća.
Kao i u prošlosti, većina sukoba u Africi se vodi oko preuzimanja vlasti unutar postojećih država, a ne zbog promjene granica. Činjenica je da velika većina granica u Africi ne slijedi vjerske, etničke i jezične podjele koje postoje na kontinentu, nego su nastale još u vrijeme kolonijalizma i kao takve zadržane nakon osamostaljenja.
Upravo velika obdarenost prirodnim bogatstvima država Afrike, uz činjenicu da je zbog stalnih sukoba i loših institucija bilo koja ekonomska djelatnost jako riskantna, djeluje kao poticaj unutrašnjim sukobima. Najsigurniji način bogaćenja je vlast, zbog opće korupcije te nefunkcionalnosti formalnih i neformalnih institucija, do koje je put u Africi puno lakši vojnim udarima nego demokratskim putem.
Danas je šokantna spoznaja da je Afrika početkom prošlog stoljeća gledajući cjelokupni kontinent bila bliže standardu Europe nego Azija, tj. stanovništvo je u prosjeku imalo bolji standard. U međuvremenu se situacija preokrenula, Afrika postala zarobljenik kruga siromaštva, a dijelovi Azije danas konkuriraju najbogatijim državama Europe. Početkom 21. stoljeća je izgledalo da se situacija popravlja, ali recentni događaji u Nigeru i drugim državama, kao pogoršanje općeg stanja na kontinentu, ne nude optimizam za budućnost.
Izvor: index.hr
