Četrnaest od 18 europskih zemalja štedi više nego prije pandemije. Problem nije u tome što Europljani imaju previše novca. Problem je što nakon šest godina gotovo neprekidnih šokova još nemaju dovoljno razloga vjerovati da ga mogu mirno potrošiti.
Europa tako ulazi u neobičan ekonomski paradoks: novac postoji, ali ostaje na računima upravo u trenutku kada gospodarstvu treba snažnija potrošnja.
Stopa bruto štednje kućanstava u europodručju u prvom tromjesečju 2026. iznosila je 14,3 posto raspoloživog dohotka. U pet godina prije pandemije prosjek je bio oko 12,5 posto.
Analiza Financial Timesa pokazuje da je među 18 europskih zemalja za koje postoje usporedivi podaci njih 14 početkom ove godine štedjelo više nego neposredno prije pandemije.
S druge strane Atlantika događa se gotovo suprotno. U SAD-u je stopa osobne štednje u lipnju pala na samo 2,7 posto raspoloživog dohotka, dok je osobna potrošnja nastavila rasti.
Europljani štede. Amerikanci troše.
A posljedice te razlike sve se jasnije vide u gospodarstvu.
Štednja koja je trebala biti privremena postala je navika
Pandemija je prvotno ponudila jednostavno objašnjenje.
Ljudi nisu putovali, restorani i trgovine bili su zatvoreni, a mogućnosti potrošnje ograničene. Novac se gomilao na računima jer ga nije bilo gdje potrošiti.
No pandemija je završila, a europska štednjaU ponudama kreditnih institucija postoje različiti oblici i... nije se vratila na staru razinu.
Razlog više nije samo novac.
Promijenila su se očekivanja.
Nakon pandemije stigla je energetska kriza. Zatim inflacija kakvu Europa desetljećima nije vidjela, rast kamatnih stopa, rat u Ukrajini i novi geopolitički šokovi.
Sada ponovno rastu cijene energije.
InflacijaInflacija je povećanje opće razine cijena u određenom vre... u europodručju u srpnju dosegnula je 2,9 posto, dok je energija bila 10 posto skuplja nego godinu ranije. Istodobno se potrošačko povjerenje popravlja, ali još ostaje ispod dugoročnog prosjeka.
Zato se događa nešto što na prvi pogled djeluje kontradiktorno.
Više cijene smanjuju vrijednost ušteđevine, ali istodobno mogu potaknuti ljude da štede još više.
Ne zato što očekuju veću zaradu na tom novcu, nego zato što žele pričuvu ako stvari ponovno krenu loše.
Europljani ne štede za automobil. Štede za ono što još ne znaju da dolazi
Tu se možda najbolje vidi koliko se ponašanje kućanstava promijenilo.
Rolf Bürkl iz Nürnberškog instituta za tržišne odluke navodi da ljudi koji smatraju da je sada dobro vrijeme za štednju najčešće kao razlog navode stvaranje pričuve za nepredviđene okolnosti.
Inflacija je tek na drugom mjestu. Slijedi opća neizvjesnost.
Drugim riječima, dio Europljana više ne štedi prvenstveno za stan, automobil ili putovanje.
Štedi za problem koji se još nije dogodio.
To je važno jer se takvo ponašanje teško mijenja samo rastom plaća ili nižim kamatamaKamata je cijena uporabe tuđih novčanih sredstava. Kamate ....
Njemačka je dobar primjer.
Tržište rada nije doživjelo slom koji bi objasnio izrazito slabo raspoloženje potrošača. Nezaposlenost u europodručju u lipnju iznosila je 6,3 posto, jednako kao godinu ranije.
Holger Schmieding iz Berenberg Banka zato razlog vidi u nečem dubljem: nakon niza kriza građani su postali osjetljiviji na svaku novu lošu vijest.
To znači da Europa više nema samo problem kupovne moći.
Ima problem povjerenja.
Amerika ima još jednu prednost
Razlika između Europe i SAD-a nije samo u tome koliko građani troše.
Razlikuje se i ono što rade s novcem koji ne potroše.
Europska kućanstva približno trećinu financijske imovine drže u gotovini i depozitima. U SAD-u je taj udio oko 12 posto.
Američka kućanstva mnogo su izloženija dionicama i investicijskim fondovima. Kada Wall Street raste, raste i vrijednost njihove financijske imovine.
Taj takozvani wealth effect može dodatno potaknuti potrošnju: ljudi koji se osjećaju bogatije lakše troše.
U Europi je taj kanal puno slabiji.
I tu visoka štednja postaje dvostruki problem.
Novac koji građani ne troše ne podiže domaću potražnju. A velik dio onoga što uštede ostaje u depozitima umjesto da izravnije preko tržišta kapitala financira europske kompanije, inovacije i investicije.
To je posebno neugodno u trenutku kada Europa pokušava pronaći kapital za energetsku tranziciju, umjetnu inteligenciju, obranu i infrastrukturu.
Europa ima kapital koji traži način da postane investicija
Razmjeri su golemi.
Europska središnja banka ranije je procijenila da europska kućanstva drže oko 11,5 bilijuna eura u gotovini i depozitima.
Prema ECB-ovoj računici o potencijalu europske štednje, kada bi struktura financijske imovine europskih kućanstava bila bliža američkoj, prema dugoročnim tržišnim ulaganjima potencijalno bi se moglo usmjeriti do osam bilijuna eura, odnosno oko 350 milijardi eura godišnje.
To ne znači da osam bilijuna eura čeka spremno za preseljenje na burze.
Ali pokazuje razmjere europskog paradoksa.
Kontinent kojem kronično nedostaje kapitala za rast istodobno ima kućanstva koja goleme iznose drže u relativno pasivnoj štednji.
Upravo zato Europska unija razvija Savings and Investments Union, kojim želi bolje povezati štednju europskih građana s ulaganjima u europsko gospodarstvo.
Jer pitanje više nije samo kako potaknuti Europljane da troše.
Pitanje je i kako novac koji žele štedjeti učiniti produktivnijim.
Ono što danas koči rast sutra bi ga moglo pokrenuti
Visoka štednja zato nije nužno samo loša vijest.
Ona znači da dio europskih kućanstava ima financijsku rezervu koja bi, ako se povjerenje popravi, mogla postati potrošnja. Još važnije, dio tog kapitala mogao bi postati dugoročna investicija.
Ali za sada se događa suprotno.
IMF za ovu godinu očekuje rast gospodarstva europodručja od samo 0,9 posto, dok bi američki BDP trebao porasti 2,3 posto. Jedan od razloga te razlike upravo je snažniji američki potrošač.
Novi rast cijena energije Europi dodatno otežava računicu.
Ako kućanstva ponovno zaključe da dolazi razdoblje skupljeg života, mogu odgovoriti onako kako su naučila tijekom posljednjih nekoliko godina: još većom pričuvom.
Tada nastaje krug iz kojeg nije jednostavno izaći.
Skuplja energija povećava strah od inflacije. Strah potiče štednju. Veća štednja slabi potrošnju. A slabija potrošnja koči gospodarski rast.
Europa zato nema samo problem potrošnje.
Ima problem povjerenja.
Novac postoji. Pravo pitanje je što se mora promijeniti da ga Europljani prestanu čuvati za sljedeću krizu i počnu koristiti za sljedeću fazu rasta.
