Yerkes-Dodsonov zakon sugerira da povišene razine uzbuđenja (stresa) mogu poboljšati performance, ali do određene točke. Saznajte više o tome kako to funkcionira i zašto ponekad malo stresa zapravo može pomoći da date sve od sebe.
Uzbuđenje i izvedba
Jeste li ikada primijetili da bolje funkcionirate kada ste samo malo nervozni? Na primjer, mogli biste biti bolji na atletskom događaju ako ste uzbuđeni zbog sudjelovanja ili bolji na ispitu ako ste donekle zabrinuti zbog svog rezultata.
U psihologiji je ovaj odnos između razina uzbuđenja i performansi poznat kao Yerkes-Dodsonov zakon. Kakav utjecaj to može imati na naše ponašanje i performanse?
Kako zakon funkcionira
Yerkes-Dodsonov zakon sugerira da postoji odnos između učinka (performanci) i uzbuđenja (stresa). Povećano uzbuđenje može pomoći u poboljšanju performansi, ali samo do određene točke. U trenutku kada uzbuđenje postane pretjerano, učinak se smanjuje.
Zakon su 1908. godine prvi opisali psiholozi Robert Yerkes i John Dillingham Dodson. Otkrili su da se blagi električni šokovi mogu koristiti za motiviranje štakora da riješe labirint. Ali kada bi električni šokovi postali prejaki, štakori bi jurili uokolo nasumične upute za bijeg.
Eksperiment je pokazao da povećanje razine stresa i uzbuđenja može pomoći u usmjeravanju motivacije i pažnje na zadatak koji je pred nama. Ali samo do određene točke.
Tjeskoba koju osjećate prije ispita jedan je od primjera kako funkcionira Yerkes-Dodsonov zakon. Optimalna razina stresa može vam pomoći da se usredotočite na test i zapamtite informacije koje ste učili, ali prevelika tjeskoba na ispitu može oslabiti vašu sposobnost koncentracije i otežati pamćenje točnih odgovora.
Sportska izvedba nudi još jedan izvrstan primjer Yerkes-Dodsonovog zakona. Kada je igrač spreman napraviti važan potez, poput zabijanja koša tijekom košarkaške utakmice, idealna razina uzbuđenja može izoštriti njegovu izvedbu i omogućiti mu da pogodi. Međutim, kada je igrač previše pod stresom, mogao bi se umjesto toga “ugušiti” i promašiti udarac.
Zapažanja
Dakle, kako odrediti koje su razine uzbuđenja (stresa) idealne? Ključna stvar koju treba upamtiti jest da se to može razlikovati od jednog zadatka do drugog. Istraživanje iz 2007. otkrilo je, na primjer, da se razine izvedbe ranije smanjuju za složene nego za jednostavne zadatke, čak i s istim razinama uzbuđenja. Štp to znači?
Ako obavljate relativno jednostavan zadatak, sposobni ste nositi se s mnogo većim rasponom razina uzbuđenja. Manje je vjerojatno da će na kućanske poslove kao što je pranje rublja ili punjenje perilice posuđa utjecati vrlo niske ili vrlo visoke razine uzbuđenja.
Da radite mnogo složeniji zadatak, kao što je rad na referatu ili pamćenje složenih informacija, na vašu bi izvedbu mnogo više utjecale niske i visoke razine uzbuđenja.
Ako su vam razine uzbuđenja preniske, mogli biste se zateći kao da utonete ili čak zaspite prije nego uopće počnete s zadatkom. Razine uzbuđenja koje su previsoke mogle bi biti jednako problematične, otežavajući koncentraciju na informacije dovoljno dugo da se izvrši zadatak.
Previše i premalo uzbuđenja također mogu utjecati na različite vrste sportskih zadataka. Dok bi košarkaš ili igrač bejzbola možda trebao kontrolirati pretjerano uzbuđenje kako bi se usredotočio na uspješno izvođenje složenih bacanja ili bacanja, sprinter na stazi mogao bi se osloniti na visoke razine uzbuđenja kako bi motivirao vrhunsku izvedbu.
U takvim slučajevima, vrsta zadatka i složenost zadatka igraju ulogu u određivanju optimalnih razina stresa i uzbuđenja.
Izvor: verywellmind
