Kada je njemački Spiegel objavio tvrdnje da vodstvo Volkswagena dramatizira razmjere krize kako bi pojačalo pritisak na radnike, otvoreno je pitanje koje nadilazi jednu kompaniju.
Gdje završava legitimna poslovna transformacija, a gdje počinje korištenje krize kao pregovaračkog alata?
Volkswagen danas nesumnjivo prolazi kroz jedno od najzahtjevnijih razdoblja u svojoj novijoj povijesti. Konkurencija iz Kine raste brže nego što su europski proizvođači očekivali, električna tranzicija zahtijeva desetke milijardi eura ulaganja, a profitne marže više nisu ono što su bile prije nekoliko godina.
No istodobno Volkswagen nije kompanija na rubu opstanka.
Grupa je prošle godine ostvarila više od 320 milijardi eura prihoda, a raspolaže i desecima milijardi eura likvidnih sredstava. Upravo zato rasprava koja se vodi u Njemačkoj nije pitanje postoji li kriza. Pitanje je koliko je duboka i tko će platiti njezin račun.
Brojke pokazuju probleme, ali ne i katastrofu
Vodstvo Volkswagena posljednjih mjeseci upozorava da kompanija mora hitno povećati učinkovitost kako bi ostala konkurentna.
Argumenti nisu izmišljeni.
Operativna dobit značajno je pala u odnosu na razdoblje kada su proizvođači automobila uživali rekordne profite zahvaljujući snažnoj potražnji i poremećajima u opskrbnim lancima koji su omogućavali više cijene vozila.
Kina, nekoć najprofitabilnije tržište za europske proizvođače, postala je najteže bojište. Domaći kineski proizvođači električnih vozila agresivno osvajaju tržišni udio, dok europske marke gube prednost koju su godinama gradile.
Istodobno, razvoj softvera, baterijskih tehnologija i novih električnih platformi povećava troškove transformacije.
Sve to stvara stvaran pritisak na poslovanje.
Ali stvaran pritisak nije isto što i egzistencijalna prijetnja.
Radnici tvrde da plaćaju cijenu tuđih odluka
Njemački sindikat IG Metall i predstavnici radnika već mjesecima upozoravaju da uzrok problema nije u zaposlenicima.
Prema njihovom tumačenju, najveći dio današnjih izazova proizlazi iz strateških pogrešaka koje su se godinama gomilale.
Volkswagen je kasnio u razvoju softverskih rješenja, sporije od očekivanja reagirao na kinesku konkurenciju i dugo pokušavao prilagoditi postojeći poslovni model novoj tržišnoj stvarnosti.
Radnici zato postavljaju logično pitanje.
Zašto bi zaposlenici snosili najveći teret restrukturiranja ako nisu donosili odluke koje su dovele do problema?
To pitanje ne postavlja se samo u Wolfsburgu.
Postavlja se u gotovo svakoj velikoj kompaniji koja prolazi kroz transformaciju.
Kriza kao alat za promjene
Povijest korporativnog upravljanja pokazuje da uprave često lakše provode nepopularne mjere kada postoji osjećaj hitnosti.
Kada zaposlenici vjeruju da je kompanija suočena s ozbiljnom prijetnjom, otpor prema rezovima troškova, reorganizacijama i smanjenju broja radnih mjesta prirodno slabi.
To ne znači da je kriza izmišljena.
Znači da se stvarni problemi mogu koristiti za ubrzavanje promjena koje bi u normalnim okolnostima bile mnogo teže provedive.
Upravo zato Spiegelova teza izaziva toliko pozornosti.
Ne tvrdi da Volkswagen nema problema. Tvrdi da se razmjeri problema možda predstavljaju dramatičnijima kako bi se osigurala veća podrška za restrukturiranje.
Zašto Volkswagen želi smanjiti broj zaposlenih
Kompanija planira značajno smanjiti troškove i povećati produktivnost njemačkih pogona.
Volkswagen je već najavio planove koji uključuju smanjenje broja zaposlenih za desetke tisuća radnih mjesta tijekom sljedećih godina, uz istodobno smanjenje operativnih troškova.
Iz perspektive uprave logika je jasna.
Europski proizvođači automobila natječu se s kineskim konkurentima koji proizvode brže, često jeftinije i uz znatno manju organizacijsku složenost.
Volkswagen više ne konkurira samo Mercedesu, BMW-u ili Stellantisu.
Konkurira BYD-u, Geelyju i drugim kompanijama koje su nastale u potpuno drukčijem poslovnom okruženju.
U takvoj utrci svaka razina neučinkovitosti postaje problem.
Prava kriza nije u tvornicama
Najveći izazov Volkswagena zapravo nije broj radnika.
Problem je poslovni model koji je desetljećima donosio iznimne rezultate.
Kompanija je rasla oslanjajući se na snažnu poziciju u Kini, visoku potražnju za vozilima s motorima s unutarnjim izgaranjem i proizvodni sustav koji je godinama bio među najuspješnijima u Europi.
Danas se sva tri stupa mijenjaju istodobno.
Kina više nije siguran izvor profita.
Električna vozila mijenjaju strukturu industrije.
Nova generacija kupaca očekuje softverske usluge jednako važne kao i sam automobil.
To je transformacija kakvu europska autoindustrija nije doživjela desetljećima.
Lekcija koja se ne odnosi samo na Volkswagen
Rasprava koja se vodi u Njemačkoj zanimljiva je daleko izvan automobilskog sektora.
Pokazuje kako izgleda trenutak kada velika i uspješna kompanija shvati da njezin stari model više ne jamči budući rast.
U takvim situacijama gotovo uvijek dolazi do sukoba između potrebe za promjenama i pitanja tko će snositi njihove posljedice.
Investitori traže veću profitabilnost.
Uprave traže fleksibilnost.
Radnici žele zaštititi radna mjesta.
Rijetko je moguće zadovoljiti sve strane.
Zato se današnja rasprava u Volkswagenu ne vodi samo o broju zaposlenih ili troškovima proizvodnje.
Vodi se o tome kako izgleda tranzicija jednog industrijskog diva koji pokušava pronaći mjesto u novoj automobilskoj eri. I upravo će odgovor na to pitanje odrediti budućnost najvećeg europskog proizvođača automobila.
